"NAŽALOST", kako je rekao francuski veleposlanik pri UN-u, Vijeće sigurnosti je jučer ponovno odgodilo još jednu rezoluciju kojom je trebalo osuditi izjavu od prošle nedjelje u kojoj je iranski demokratični predsjednik Mahmoud "Zmija" Ahmadinedžad još jednom pozvao na uništenje Izraela. Francuska je zatražila da Vijeće sigurnosti jednoglasno osudi Iran, ali Indonezija i Katar, trenutno najbolji iranski i sirijski prijatelji u Vijeću sigurnosti, odlučili su da formulacija teksta "nije zadovoljavajuća".

Govorimo o istom Vijeću sigurnosti koje je više nego presretno kad treba osuditi Izrael. Ta praksa jedne od najneučinkovitijih svjetskih institucija seže daleko u prošlost. Budući da se obih dana obilježava 40 godina Šestodnevnog rata, nije zgorega prisjetiti se razdoblja između 1965. i 1966., kad je Sirija konstantno bombardirala izraelska sela s Golanske visoravni. Izraelski poslanici pri UN-u više su puta pokušali ishodovati bilo kakvu osudu sirijskih napada, ali to nije uspjelo. Naravno, kad je Izrael uzvratio na te napade, osuda je stigla. Samo u razdoblju između 1967. i 1989. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je 88 rezolucija kojima osuđuje Izrael. No, osude terorističkih napada protiv te zemlje, kao i osude poziva na uništenje Izraela, koje su praktički svakodnevica u dnevnom životu mnogih arapskih zemalja, a svojedobno su se mogle čuti i od većine njihovih vođa, ne nailaze na jednaku dozu revnosti. Ahmadinedžad je već jednom javno pozvao na uništenje Izraela, odnosno na njegovo brisanje s karte, ali su se nakon toga našli opskurni "stručnjaci" koji su njegove riječi pripisali namjernom pogrešnom prijevodu. Ti i takvi stručnjaci su uspjeli do te mjere posijati sjeme sumnje da je sadašnja verzija mainstream medijskog razgovora o tom pitanju obično predstavljena u obliku "predsjednik Ahmadinedžad je navodno pozvao na uništenje Izraela".

Ovo sve ne treba čuditi. Izrael je već doslovno desetljećima na meti kritike i iživljavanja ne samo arapskih zemalja, za koje je čak i donekle prirodno da ga žele uništiti, jer to je ipak nacionalno-religijska tradicija, nego i cijelog spektra NGO-ova, predvođenih Amnesty Internationalom i Human Rights Watchom, koji provode dobar dio svog vremena bilježeći svaki navedeni slučaj nasilja koje počini Izrael, ali izbjegavaju učiniti isto kad se takve stvari odvijaju u muslimanskim zemljama. Rezultat je jedan paralelni svijet u kojem je Izrael predstavljen kao manijakalno čudovište s mnogim pipcima, a kompletno njegovo okruženje kao skupina "fundamentalno mirnih, ali isporovociranih" susjeda. Dodajmo tome i UN, koji rezolucije protiv Izraela štampa kao izdanja mjesečnih biltena, dok flagrantno negira postojanje arapskog terora ne samo nad Izraelom, nego i nad samim Arapima, pa se jako rijetko "zabrine" zbog poziva na uništenje, zatvaranja političkih protivnika, spaljivanja knjiga ili edukativnih filmova o Fafuru, zlom klonu Mickeya Mousea, koji kao da je ravno iz pakla došao učiti male Palestince o "svijetu pod islamskim vodstvom".

Jovan Dragišić
Foto:AFP

>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr