SMRT je došla iznenada iz vedra plavog neba, kao što to često biva sada u Ukrajini. U kolovozu je ruska raketa usmrtila dvije mlade žene dok su sjedile na klupi uz igralište u sjeni crkve. Zvale su se Kristina Spicina i Svitlana Sjemjejkina. Našle su se među više od 10.000 civila koji su izgubili živote od početka ruske invazije u veljači 2022. godine.

UN vjeruje da je stvarni broj ubijenih muškaraca, žena i djece znatno veći. Ruski rat u Ukrajini sada je konstanta. Užas je postao prepoznatljiv. Mnogi smrtni slučajevi nisu detaljno prijavljeni, a BBC želi ispričati priču o životima i posljednjim trenucima samo dvije poginule osobe.

Pokopane su jedna uz drugu

Kad povjetarac šapuće kroz drveće, Halina Spitsina osjeća da je to prisutnost njezine kćeri Kristine: "Vjetar puše, a ti misliš da je to duša tvog djeteta koje te grli." Zatim se sagne da stavi žute krizanteme u vazu na Kristinin grob. Njezina kći, perspektivna mlada pjevačica, poginula je u kolovozu, zajedno s najboljom prijateljicom Svitlanom. Pokopane su jedna uz drugu na rubu groblja.

Njihovi grobovi blistaju u bojama, prepuni su vijenaca, a na vrhu su plavo-žute ukrajinske zastave. Grobovi se ističu - kao da skreću pozornost na oduzetu mladost i talent.

Kristina i Svitlana zbližile su se u vrijeme rata, povezujući se kroz ljubav prema glazbi i ljubav prema Ukrajini. Osnovale su duo pod nazivom Similar Girls. Pjevale su na vjenčanjima i uživo prenosile ulične koncerte na svom Telegram kanalu, prikupljajući novac za vojnike i civile.

Tog 9. kolovoza pjevale su ispred supermarketa na prometnoj ulici u svom rodnom gradu Zaporižju - Svitlana (18) na gitari i Kristina (21) kao vokal. Njihov nastup snimljen je mobitelom. Zastrašujuće je gledati taj video. Na snimci se vidi Kristina, duge plave kose, u kratkim hlačama, a Svitlana s gitarom u ruci i u trapericama. Pune su života.

"Naša posljednja pjesma bit će za sve ljude i branitelje Hersona", kaže Kristina. Započinje poznatu ukrajinsku pjesmu pod nazivom "Pobijediti u ratu". Glas joj lebdi večernjim zrakom.

"Pod plavim nebom u zracima istine,

sa žutim suncem na ramenu,

pišemo knjige za budućnost,

kako ćemo pobijediti u ratu,

kako pobjeđujemo u ratu."

"Kao da si mrtav, ali možeš govoriti"

Ta je pjesma postala njihov rekvijem. Dvadeset minuta kasnije obje su djevojke ubijene na igralištu iza ugla gdje su se otišle odmoriti. Bilo je to 300 metara hoda od glavne ulice. Halina je pretrpjela teški gubitak i muči se bolnim pitanjima - što da djevojke nisu otišle na igralište? Što da su ostale na ulici? I kako sada nastaviti živjeti?

"Ne znaš kakve planove napraviti za sutra", kaže Halina, lica mokra od suza: "Ponekad se možeš nasmiješiti, ali onda se sjetiš da ona to više ne može. Kao da si mrtav, ali možeš govoriti." Tada se 43-godišnja voditeljica prodaje ispričava što ne može nastaviti razgovor.

Raketni napad koji je usmrtio djevojke odjeknuo je gradom. Svitlanin otac Jurij Sjemjejkin čuo je eksploziju u svojoj kući na periferiji i uskočio ravno u svoj automobil. "Znao sam da su negdje u tom kvartu. Policija me pustila da prođem. Svitlana je ležala ispred mene", kaže Jurij, pokazujući rukama prema zemlji, dok mu ponestaje riječi.

Sjedi u hladovini kestena, njegova supruga Anna i njihova 12-godišnja kći Saša uz njega. Obiteljski vrt je svemir tuge.

"Naši praunuci će se sjećati svega što su Rusi ovdje napravili"

"Kako je moguće u 21. stoljeću napraviti ovako nešto, apsolutno ničim izazvano?" pita 41-godišnji Jurij, koji radi na željeznici. Rusima nikad neće biti oprošteno. "Ovo će trajati među generacijama koje dolaze. Naši praunuci će se sjećati svega što su ovdje učinili i što nastavljaju činiti", govori Jurij  polako, tihim glasom, kao da mu njegova tuga oduzima svaki gram energije.

Svitlana je od djetinjstva bila muzikalna i sama je pisala pjesme. Voljela je K-pop i učila strane jezike. Unutar skromne obiteljske kuće njezina je spavaća soba baš onakva kakvom ju je ostavila - s posterima Nirvane i AC/DC-a na zidu. Gitara je još uvijek na njenom krevetu, kao da bi se jednog dana mogla vratiti. Sada je Saša na redu da zasvira.

"Ona me je naučila svirati gitaru. U početku je bilo teško i nije mi se sviđalo. Sada želim nastaviti svirati. Željela je da svi budu sretni i da nema rata. Željela je učiniti sve što može svojom glazbom", rekla je Saša za BBC.

Saša smireno govori o projektilima i zračnim napadima - sada glavnim temama djetinjstva u Ukrajini. Smrt njezine sestre promijenila je njezinu procjenu rizika na neočekivan način. "Počela sam obraćati manje pozornosti na opasnost", kaže ona bezbrižno: "Živim u svom svijetu. Sad se osjećam sigurnije jer osjećam da je Svitlana uvijek uz mene."

Odbile su napustiti zemlju

Uokvirena Svitlanina fotografija pričvršćena je na križ na njenom grobu, Kristinina fotografija je na istom mjestu na njenom grobu. Na fotografijama gledaju jedna prema drugoj, obje zauvijek mlade.

Ukrajina gubi neke od svojih najpametnijih i najboljih ljudi, na bojnom polju i izvan njega. Među poginulima su glumci i umjetnici, baletani i sportske zvijezde te glasovi budućnosti poput Kristine i Svitlane.

Kad je izbio rat, Halina je predložila da djevojke napuste zemlju. Odbile su. Kaže da su htjele nastaviti pjevati, podizati ljudima raspoloženje. Halina ne tuguje samo zbog svog gubitka, već i zbog onoga što njena zemlja gubi svaki dan: "Umiru mladi ljudi koji su vrlo talentirani i vrlo ambiciozni. Ne bude li djece, kakvu budućnost ima zemlja. To ne utječe samo na nas, to može uništiti Ukrajinu."

Halina kaže da je Kristina, kada je u dobi od pet godina počela nastupati, izašla na scenu kao zvijezda: "Nije se bojala pozornice. Za nju je bilo važno pjevati." Zamišljala je da će njezina kći biti poznata po svom glasu, a ne po smrti. Umjesto toga, ona i Svitlana - i mnogi drugi - popunjavaju rane grobove.

"Hej, slušaj mama,

idem u rat.

Nemoj plakati,

vratit ću se živ."