Foto: Damjan Tadić / Cropix

KAD JADRANKA KOSOR sljedeći put nabasa na Baracka Obamu, kad opet krene lamatati cekerom, sudarati se sa zidovima, rukovati s konobarima, izlaziti na ulaz i naveliko se sramotiti, jednu stvar sigurno neće učiniti. Neće ga tražiti autogram. To vrijeme je prošlo. Sada je nastupilo novo vrijeme, vrijeme da moćni Obama zatraži autogram od naše Jace. I ako bude dobar, možda ga i dobije.

Jer, Jadranka Kosor nije više provincijska političarka koja se na svečanoj večeri grebala za Obamin potpis. Nije čak ni regionalna političarka koju je Tuzlanski list proglasio osobom godine. Nije više ni premijerka koja je spala na to da joj umirući Vjesnik štanca slike k'o taksene marke. Ona je sada mnogo više od toga.

Priznanje Hrvatskoj ili Kosorovoj?

Ona je, što bi rekli urednici Vanity Faira, "ženski svjetski vođa". A to ipak, rekli bi hrvatski mediji, nešto znači. Jer, zašto bi inače činjenica da je američki časopis hrvatsku premijerku svrstao među 11 vladajućih političarki postala velika vijest u Hrvatskoj?

Neki su domaći mediji to čak nazvali "priznanjem", premda nije jasno kome: Hrvatskoj ili Kosorovoj? Neki su taj tekst interpretirali dokazom važnosti hrvatske premijerke, neki potvrdom njezine državničke veličine i međunarodne važnosti. Nekima se čak i omakla interpretacija kako se u anketi radi o "najmoćnijim ženama svijeta", dok se i na Kosoričino "vrlo dobro šesto mjesto" u poretku od 11 političarki gledalo kao na neku vrstu uspjeha. Iako se radi tek o kronološkom poretku kako su žene dolazile na vlast.

Kakve veze ima 1971.?

I upravo zbog toga je Angela Merkel zauzela prvo mjesto premda su hrvatske novine požurile ustvrditi kako je na čelo - "naravno" - zasjela Angela Merkel. Pored toga, na listi ima žena koje su same sebe imenovale za predsjednicu (kao u Kirgistanu), žena koje su na premijerska mjesta postavili njihovi prethodnici (kao u Australiji) ili su ih prethodnici tek predložili (kao u Finskoj).

O samoj Kosor, da ne bude zabune, nema nekih velikih riječi. U nedostatku zapaženih detalja iz biografije, prevelika važnost dana je činjenici kako je Kosor svoju novinarsku karijeru započela 1971. godine, za vrijeme Hrvatskog proljeća, "pokreta koji je pozivao na veća prava za Hrvatsku". Nažalost, ne registrira se da je Kosor ujedno bila članica Partije koja je ugušila taj pokret.

Sve u svemu, radi se o suhoparnom i rutinski sklepanom pregledu političarki koje su osvojile, dobile ili preuzele vlast. Jadranka Kosor na listi se našla jedino i isključivo zato što je žena, što bi hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova trebala svakako uzeti na znanje i adekvatno reagirati.

Spol ipak važniji od zasluga

I dok je jasno zašto je ta priča toliko značila premijerkinoj taštini, a naročito njezinoj propagandnoj mašineriji koja je samo koji dan ranije konstatirala kako je Kosor možda nepopularna u svojoj zemlji, ali ni Nicolas Sarkozy se ne osjeća najbolje, nije jasno zašto bi to bilo toliko važno hrvatskoj javnosti.

Istina, Vanity Fair je ugledan časopis, mnogo ugledniji od Tuzlanskog lista koji je početkom godine za Kosor istaknuo kako je "njezino energično i znalačko vođenje i Vlade i HDZ-a golemi čimbenik stabilizacije prilika u Hrvatskoj koja je svakim danom sve bliža i bliža Europskoj uniji". Ali Kosor se u američkom magazinu nije našla zbog svojih zasluga.

Našla se samo zato što je, eto, žena na vlasti, poput kolegica iz Bangladeša, Kirgistana, Islanda, Finske, Njemačke, Australije... To nije priznanje, ni dokaz uspješnosti. Nije čestitka Hrvatskoj, možda tek indirektna zahvala Ivi Sanaderu koji joj je to omogućio. I čemu onda tolika pompa oko toga?

Fatamorgana na pustoj goleti

U cijeloj priči za nas su bitne dvije spoznaje: Jadranka Kosor je žena i - kojeg li užasa! - na vlasti. No, premijerki je zbog referendumskog grča i proračunskog bezdana dobro sjelo malo glamura. Malo vatrometa taštine. A nama svima fatamorgana u trenutku kad se na horizontu ne nazire ništa osim puste goleti kojom ćemo tumarati idućih pet godina.

Jadranka Kosor prošla je dug put: od Markova trga do Washingtona, od Tuzlanskog lista do Vanity Faira. Hrvatska je, pak, zapela s njom i zapela na dnu. Stoga s netrpljenjem iščekujemo premijerkino novo ukazanje u glamuroznom tekstu pod naslovom: Žene koje više nisu na vlasti. Može i u Vjesniku.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje