AKO JE IKAD trebao neki dokaz da se živi u zemlji klaunova, onda je jučerašnji dan dobro došao. Jer, kad ti premijer nakon financijske havarije nastale organiziranjem prvenstva u jednom potpuno marginalnom sportu, i to usred najveće globalne recesije od Velike depresije naovamo, obeća kako će potrošiti još novaca da bi gradio "rukometni dom", ne ostaje ti ništa drugo nego da se počneš štipati za bedro i nadaš se da ćeš se kad tad probuditi.

Ivo Sanader jučer je obećao cijeloj hrvatskoj javnosti kako će ispuniti mokri san Line Červara i sagraditi rukometni dom, što god to bilo. Isti dan je izašla vijest kako je hrvatska vlada s domaćim bankama dogovorila kredit od 750 milijuna eura s vjerojatnom kamatom od 8 posto, da bi pokrila državne obveznice, uglavnom u formi kunskih i euroobveznica, koje sazrijevaju u veljači i ožujku (kumulativno se radi o cifri od oko 600 milijuna eura). Taj je kredit jedva namaknut, i to zato što je HNB bankama smanjila stopu minimalnoga deviznog pokrića sa 28,5 na 25 posto, pa su dobile injekciju likvidnosti. U lipnju na naplatu dolazi još 160 milijuna eura tzv. samuraj-obveznica (obveznica izdanih na japanskom tržištu), za koje će se vjerojatno morati moliti novac od MMF-a.

Korak po korak prema bankrotu

Istodobno, cijela je istočna Europa kandidat za stravičan udar recesije sredinom godine, jer je stopa zaduženja neproporcionalno velika, likvidnost nepostojeća, a kreditna linija tanka. Sve to Hrvate ne brine, raspravlja se o tome jesmo li u recesiji ili nismo (što je potpuno hipotetska rasprava, budući da je po svim objektivnim procjenama Hrvatska za pola godine efektivno u bankrotu), diskusije se vode oko turističke sezone i predstojećih lokalnih izbora, a zadnja dva mjeseca svi su disali i živjeli samo za rukometno prvenstvo.

To više nije mazanje očiju javnosti i fokusiranje na princip kruha i igara, to je potpuno negiranje stvarnosti. Kao da kompletna Sanaderova vlada misli da može zatvoriti oči pred cijelim svijetom pa će se sve nekako srediti samo od sebe. Sistem dizanja kredita da bi se pokrili krediti, bez da se radi išta što bi pokrilo kreditnu zaduženost, može funkcionirati neko vrijeme, ali kad kreditorima nestane novaca ili volje da vam financiraju onda ste u bankrotu. A da će novaca i volje nestati već su najavile kreditne agencije, koje su zaprijetile rušenjem kreditnog rejtinga Hrvatske, na što je upozorio i Željko Rohatinski.

Uz ovakvu vladu, nada ne postoji

I onda, kao šećer na kraju, najava gradnje rukometnog doma. Tu cijela stvar nadilazi okvire bizarnog. Hrvatska je potrošila milijarde i milijarde na gradnju potpuno nepotrebnih dvorana koje nijedan grad osim možda Zadra neće moći držati na nuli, sve da bi "našim dečkima" omogućila da odigraju jedno svjetsko prvenstvo pred domaćom publikom, a toj istoj publici prodala priču o tome kako se brine za dobrobit svakog pojedinog Hrvata. Sad kad je taj rukometni medeni mjesec gotov, i kad se građanima polako počinju otvarati oči oko toga kakvu financijsku bombu im je vlada postavila, ide se i dalje.

Sanaderovo obećanje o gradnji rukometnog doma u ovakvoj situaciji čak više nije ni bezobrazno. Da stvar bude jasna, on to neće graditi, samo je napomenuo i nakon toga će pustiti da cijela stvar ode u zaborav. Obećanja su jeftina, infrastruktura skupa. No, sama činjenica da je najavio tako nešto u ovakvoj mizernoj financijskoj situaciji, za koju i dijelom jest zaslužno upravo to što već godinu dana ne poduzima ništa osim što se pravi kako recesije nema, pokazuje kako ni Sanader ni njegova administracija ne znaju ništa osim moliti za kredite i prodavati jeftine priče narodu. Male su šanse da takva administracija izbjegne bankrot.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje