U POVODU blagdana Svih svetih u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 gostovao je umirovljeni psihijatar Križo Katinić koji je govorio o tome kako se kao društvo i kao pojedinci odnosimo prema smrti.

Katinić je rekao da je puno toga naučio razgovarajući ili samo gledajući ljude koji su bili blizu ili na putu smrti i na kraju umrli.

"Jedna od stvari koje je nužno reći je da ljudi koji su blizu smrti, i ne samo oni, nego svi koji su blizu smrti - dakle, i mi koji smo profesionalci, i obitelj - ulaze u posebnu atmosferu u kojoj sve ono što je u normalnom dnevnom životu važno dobiva neku drugu boju, drugu sjenu, i odjednom shvatimo koliko ti ljudi zapravo trebaju ono izvorno ljudsko. Trebaju riječ i trebaju blizinu koja može biti jako nijema, ali mi po njihovim reakcijama, koje nisu često, isto tako, verbalne, vidimo koliko je to važno i koliko je ova civilizacija u kojoj živimo i medicina kojoj pripadam i psihijatrija kojom se bavim cijeli život zapravo nekako taj dio u tom svome naporu i napretku nekako potisnula, a s druge strane i bolesnici i mi drugi kad smo u situacijama da je netko naš blizak u takvom nekom stanju koje može, ali ne mora završiti smrću, koliko je nužna ta ljudska blizina, to razumijevanje, ta sućut i sve ono što bi u riznici te naše civilizacije trebalo značiti ono izvorno ljudsko", rekao je Katinić.

Kaže kako je situacija u kojoj živimo dovela do usamljenosti unatoč pretrpanosti materijalnim dobrima, komunikacijskim sredstvima, globalizacijskom uvezanosti. Većina ljudi danas zapravo objektivno živi dobro, mnogo toga pomičemo prema naprijed, civilizacija smo obećanja, dodao je.

Logičan prijenos života i smrti

Katinić je rekao da su ljudi nekad živjeli u tri generacije zajedno - djedovi, unuci i roditelji - i taj prijenos i života i smrti je bio logičan, piše HRT.

"Unuci su vidjeli svoje djedove na odru i od početka su bili uključeni i u život i u smrt, a mi danas na svaki način tu smrt obilježavamo kao nešto što je negativno - 'nemoj sada, maknimo to, to tako i tako dođe, nećemo se baviti time'", objasnio je Katinić.

Katinić smatra da je rješenje prastari vid međuljudskih odnosa. Svi smo ranjivi i u poziciji da dođemo u situaciju u kojoj ćemo se osjećati nemoćno i izručeno nevolji. Tješenje smo izmaknuli iz vidokruga, a u medicini je nekada bilo jako važno, istaknuo je Katinić.

Što se straha od smrti tiče, to je loše onda kad nam počne smetati u životu. Međutim, naglasio je Katinić također, misao i susret s temom smrti itekako može i treba biti poticajan da ovaj život koji nam je dan živimo puno i aktivno.

"Život je jači od smrti", rekao je Katinić i dodao da je svijest da ćemo otići prije nego naša djeca i unuci imanentna čovjeku.
 

Svi zajedno u istoj nevolji
 

Kako da čovjek ne poludi u ovoj pandemiji? Katinić je rekao da se prije svega ne smijemo izručiti čekanju novih vijesti, da to bude kao neki kišobran koji pokriva sve naše aktivnosti.

"Jako je nužno pogledati onoga prvoga do sebe, ali na drukčiji način, jer taj isti do nas, bilo da se radi o nekome iz naše obitelji, bilo da se radi o nekom našem prijatelju, suradniku na poslu, je u istoj poziciji. U ovoj sam nesreći prvi puta možda doživio da smo svi zajedno, ali svi zajedno u istoj nezgodi, što znači da svi zajedno trebamo jedni druge na onoj najizravnijoj razini gledati, razgovarati i to zajedništvo poticati", poručio je Katinić.

Dodao je da je za vrijeme prvog zatvaranja u dnevnik napisao da trebamo napraviti neke stvari za koje nismo nikad imali vremena, kao i da napravimo "stop" u gledanju televizije, potpuni "stop" u gledanju mobitela, da bismo mogli susresti sami sebe.

"Modernizam je ukrao tišinu modernom čovjeku, ali ukrao mu je i mrak", rekao je Katinić.

Katinić smatra da je čovjek zreo za posjet psihijatru "kada iscrpi sve ono što mu sve normalne, prirodne mogućnosti pružaju - promišljanje, pokušaji i pogreške, savjeti prijatelja, uvid u literaturu".