NOVA političko-pravna zavrzlama kojoj imamo čast prisustvovati događa se oko ZERP-a, odnosno Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa za Hrvatsku. Zavrzlama je počela s prijedlogom oko implementiranju ZERP-a, a oko kojeg se oglasio povjerenik Europske unije za proširenje, Oli Rehn. Rehn je prošli rekao kako bi Hrvatska uvođenjem pojasa kršila trilateralni sporazum, koji je u lipnju 2004. potpisala s Italijom i Slovenijom.

Prijedlog o uvođenju ZERP-a vlada je danas dostavila čelnicima stranaka u Saboru i predsjedniku republike, a očekuje se da će saborsko glasanje o tome biti sredinom sljedećeg tjedna.

Stvar se zakuhala, jer je izjava Olija Rehna u javnost iznijela informaciju o nekakvom sporazumu koju nitko nije imao, pa se postavilo pitanje laže li vlada javnosti i radi li stvari mimo Sabora, čime bi kršila princip trodiobe vlasti.

Sanader je odmah izjavio kako se ne radi ni o kakvom sporazumu, nego o bilješci sa sastanka u Bruxellesu, na kojemu je vlada prenijela odluku Sabora o tome da se ZERP neće primijenjivati na zemlje članice EU do sporazuma sklapanja partnerstva o ribarstvu, koje EU, nije loše napomenuti, ne potpisuje sa zemljama kandidatima.

Prije nego se pređe na usuglašeni "zapisnik-sporazum-bilješku sa sastanka" terminološku zavrzlamu, ne bi bilo loše iznijeti dio povijesti ZERP-a, koja prilično jasno pokazuje nelogičnosti u HDZ-ovom stavu oko tog pojasa.

Naime, prijedlog o proglašenju ZERP-a koalicijska vlada je donijela Hrvatskom Saboru, koji je odluku o proglašenju donio u listopadu 2003. ZERP je trebao biti primjenjivan od listopada 2004.

Ivo Sanader, tada predsjednik najjače oporbene stranke, izjavio je u svom govoru u Saboru ovo: "Europska unija ne može vršiti pritisak, ovo s punom odgovornošću kažem, ne može vršiti pritisak na Hrvatsku da ne proglasi gospodarski pojas jer je to utemeljeno u Konvenciji o pravu mora koja je starija od svih odluka Europske unije."

Dodao je i ovo: "…hajmo prenijeti ovu odluku na hrvatske građane pa neka se referendumom u iduća dva tjedna odluči što hrvatski građani o tome žele."

A "poentirao" je ovim: "Nećemo glasovati za ovo što nije ni isključivi gospodarski pojas, niti ono što je Vlada izvorno predložila u svom dokumentu, a dakle nekakva ekološko-ribolovna zona. Naš obični čovjek bi rekao dobili smo neki bućkuriš tipični proizvod starog poznatog hrvatskog nagodbenjaštva i nagodbenjačke politike."

Dakle, ovo su jasni stavovi HDZ-a, iz kojih se vidi kako ta stranka neće dopustiti da ih neka EU sili.

2004. je HDZ na vlasti, te pritisnut od Bruxellesa, mijenja svoj stav. Vlada sad predlaže, a Sabor donosi odluku po kojoj ZERP prestaje primijenjivati na zemlje članice EU-a do sklapanja Sporazuma o partnerstvu u ribarstvu, za koji smo već rekli da EU ne postpisuje sa zemljama kandidatkinjama. Dakle, po toj logici, ZERP bi na Italiju i Sloveniju bio primijenjen kad Hrvatska uđe u EU.

Tada se taj prestanak primijenjivanja navodio kao nužnost zbog dobivanja statusa kandidata. Dakle, opet jedna od Sanaderovih logičkih bravura. Da bi Hrvatska dobila status kandidata, mora prestati primijenjivati ZERP na zemlje članice EU dok se ne potpiše Sporazum o partnerstvu u ribarstvu, za koji se zna da se ne potpisuje sa zemljama kandidatkinjama. Ovakvi sofizmi mogli bi dobiti ime "sanaderizmi", jer su zaista banalni, ali ih se dobro prikrije u terminološkoj zbrci koja se napravi kad se priča o njima.

Povodom ovog zaokreta u stavu, Ivo Sanader izjavljuje onda: "I jučer i danas i prije 15 godina ova stranka kojoj sam ja na čelu govori jedno te isto.". Dobro, ako govori logičke besmislice, onda je to istina. Ali, ne govori isto o ZERP-u, što se jasno vidi iz njegovog govora u Saboru.

Hrvatska obrtnička komora još je u ožujku ove godine svim klubovima zastupnika u Saboru dostavila inicijativu za donošenje Odluke o proglašenju ZERP-a.

U listopadu ove godine, HDZ radi novu promjenu stava i sada traži da se ZERP primijeni i na članice EU. I tu dolazimo do povjerenika Rehna i njegove prijetnje o kršenju trilateralnog dogovora, kojim se prijeti Hrvatskoj, iako je pravo svake države primijeniti gospodarski ili ekološko-ribolovni pojas.

S jedne strane imamo Sanadera, koji tvrdi kako je 2004. na sastanku u Bruxellesu predstavnicima Italije i Slovenije obznanjena odluka Sabora o neprimjenjivanju ZERP-a zemlje EU, što su predstavnici pozdravili, nakon čega su svi sudionici potpisali zapisnik sa sastanka.

Dakle, Sanader tvrdi da je to samo bilješka sa sastanka, koja nije i pravno obvezujući dokument, te da se Oli Rehn zabunio, jer je krivo informiran od strane Vincenta Degerta, predstavnika Eurppske delegacije u Zagrebu, na koga je digao buku i halabuku.

Ali, čini se da EU ipak barata malo ozbiljnijom argumentacijom, te da se tu ne radi samo o običnom sastanku, nego o nečemu ozbiljnijem. Naime, na sastanku u lipnju 2004. su Italija i Slovenija ponudile sljedeća rješenja: odgodu početka primjene pojasa, trostrano zajedničko upravljanje zonom ili odluku da ZERP neće vrijediti za Italiju i Sloveniju.

Iako još ne govore o pravnoj valjanosti, spominje se kako bi jednostrano donošenje odluke s hrvatske strane potkopalo hrvatski kredibilitet.

Što sve proizlazi iz ove zavrzlame? Kao prvo, neinformiranje javnosti o sastanku i tom dogovoru u Bruxellesu. Ako bi se ispostavilo da je Vlada RH potpisala sporazum, a ne neobvezujući dogovor, to bi značilo da je išla mimo Sabora i time potkopala trodiobu vlasti.

Nadalje, ako se sjetimo sporazuma Račan-Drnovšek oko hrvatskog teritorija, koji nikad nije ratificiran, i sjetimo se HDZ-ovih kritika na račun Račanovog propusta, možemo im dati za pravo što su ga kritizirali, ali moramo i napomenuti kako se za taj sporazum saznalo odmah, a na informaciju o sporazumu/zapisniku iz Bruxellesa tek dvije i pol godine kasnije, i to ne od Sanadera, nego od Olija Rehna.

Usto, vidi se jasna kronologija HDZ-ovog mijenjanja stavova oko ZERP-a, koja ničim nije objašnjena. To ne samo da potkopava kredibilitet HDZ-a u jasnim stavovima, nego, kad se spoji sa "sanaderizmima" tipa "mi uvijek govorimo isto", cijelu stvar gura u besmisao.

Za kraj, Sanader je u zadnjih nekoliko tjedana napravio toliko grešaka i propusta i u odnosima s EU i u unutarnjepolitičkim poslovima, te nastupio toliko agresivno, da se to može objasniti samo jednim od dva moguća zaključka:

1. Sanader ne zna što se događa, i svakim novim potezom pravi novu grešku kojom se ukopava sve dublje. Ovdje se mora postaviti pitanje smije li jedan premijer zbog neinformiranosti i nestručnosti činiti greške koje štete državi koju vodi?

2. Sanader je uhvaćen u nekoliko slučajeva očiglednog laganja, zna da je uhvaćen i onda koristi metodu "najbolja obrana je napad", pokušavajući agresivnošću i glasnošću prikriti te laži.

Niti jedan zaključak ne služi mu na čast niti ga oslikava kao onako uspješnog vođu kakvim se on pokušava predstaviti kada daje izjave kao "Ja, kao prvi čovjek izvršne vlasti u Hrvatskoj", ili "...a HDZ je najozbiljnija politička stranka u Hrvatskoj".

Jovan Dragišić