VELIKI broj šijita okupio se danas na pogrebu Ahmada Mahmouda, 20-godišnjeg mladića koji je ubijen u nedjelju, u prvom sukobu s ljudskom žrtvom nakon što su prošlog petka počeli prosvjedi protiv vlade u Libanonu. Tisuće prosvjednika još uvijek se nalaze na bejrutskim ulicama i traže ostavku premijera Fuada Siniore, optužujući ga da je izdao libanonski narod.

Mahmoud je stradao u sunitskoj četvrti Bejruta, u kojoj je došlo do sukoba šijitskih i sunitski prosvjednika. Sukob se zbio nakon što su šijitski mladići prolazili kroz tu četvrt i vikali anti-vladine parole. Mahmoud je u sukobu kamenjem i vatrenim oružjem ustrijeljen i ubijen. Hezbollah ga je proglasio "prvim šijitskim mučenikom" u najnovijem religijsko-političkom sukobu, koji bi mogao dovesti do novog građanskog rata.

Iako neki tvrde da je Mahmoud ubijen od strane šijita, koji su mislili da je sunit, šijiti to odbijaju. Ubojstvo je na površinu iznijelo novi vid podjele po religijsko-političkoj osnovi. Naime, napetost između te dvije islamske struje baca u drugi plan klasičnu kršćansko-muslimansku podjelu koja je dosad bila glavni problem.

I ta podjela sad je politička, a religijski ton joj se pridaje samo kao sredstvo kontrole.

Najkasnije od ubojstva Rafika Haririja prije skoro dvije godine, došlo je do neobičnih religijskih saveza. S jedne strane imamo savez kršćana (okupljenih oko ultradesničara Samira Geagee, te ubijenog Pierrea Gemayela) sunita (okupljenih oko parlamentarnog vođe Saada Haririja i premijera Siniore) i Druza (okupljenih oko Walida Jumbalatta), koji podupiru antisirijsku vladu.

S druge strane stoje šijiti (okupljeni oko Hezbollaha i njihove savezničke strane Amala) i kršćani (okupljeni oko bivšeg generala Michela Aouna), koji žele srušiti vladu, te sunitski Palestinci, koji se protive prozapadnoj i proizraelskoj struji u vrhu države. 

Dakle, iz ovog a se jasno vidi da napetosti nisu samo religijske, iako je upravo ta religijska komponenta jako bitna. Šijiti, naime, tvrde da su već godinama marginalizirani u libanonskom društvu, te da je njihova prisutnost u vlasti puno manja nego što bi trebala biti.

Po zadnjim neslužbenim podacima, šijiti čine 30% libanonske populacije, skoro koliko i suniti, ali budući da je zadnji službeni popis stanovništva bio 1932., ne može se točno tvrditi kakva je situacija.

Kompleksna etnička i religijska situacija u Libanonu odražava se na sastav vlasti. Predsjednik mora biti kršćanin maronit, premijer sunit, a u vladi moraju biti zastupljene sve religijske opcije.

Upravo je to oružje koje je Hezbollah nedavno upotrijebio. Naime, prije skoro mjesec dana pet je ministara (dva iz Hezbollaha, tri iz Amala) napustilo vladu, nakon što je odbijen prijedlog koji bi Hezbollahu dao pravo veta. Tvrdeći kako su time šijiti još jednom marginalizirani, prouzročena je opasna kriza.

Naime, vlada bez šijitskih predstavnika u suprotnosti je s Ustavom, što predsjednik Lahoud često spominje. Najvjerojatniji razlog ovakvom potezu Hezbollaha je postao jasan tri dana kasnije.

Tada je vladi stigao prijedlog UN-a za osnivanjem međunarodnog suda osumnjičenima za ubojstvo Rafika Haririja. Tu su upleteni libanonski i sirijski obavještajci, i sasvim je jasno kakav je tu Hezbollahov interes. Hezbollah je osnovan uz ogromnu pomoć Sirije, a i danas je o njoj ovisan. Zapravo je, ni više ni manje nego sirijski pijun u Libanonu. Zanimljivo je, pak, da je u vladu ušao nakon Haririjevog ubojstva.

Nakon ubojstva Pierrea Gemayela politička kriza Libanona ukazuje svakim danom sve više na to da je građanski rat izrazito vjerojatan. Trenutno se vrši grupiranje po političkoj i religijskoj osnovi, a rat bi doslovno mogao buknuti svaki čas.

Sukobi raznih grupa u Bejrutu odvijaju se već tjednima, a vjerojatno je samo pitanje dana kad će prerasti u nešto više. Vojska patrolira ulicama, ali generali upozoravaju da to nije vojni posao i da vojska na taj način biva oslabljena.

Medijski rat također je svakodnevan. Siniora zasad ima potporu Zapada i Izraela, Hezbollah Sirije i Irana, a u pokušaj rješavanja krize uključila se i Arapska liga.

J. D.