Tekst: F.M.
Foto: AFP

SLABO poznata tvar poznata pod imenom pirofosfit možda je bila ključni izvor energije koji je omogućio da se život prvi put razvije na našem planetu, tvrde znanstvenici iz Engleske.

Svi živi organizmi na svijetu za preživljavanje trebaju molekulu adenozin trifosfat (ATP), koja služi kao prijenosnik kemijske energije.

Kvaka 22

"Trebaju vam enzimi da bi ste stvarali ATP i trebate ATP da biste stvarali enzime. Pitanje je odakle je energija došla prije nego je ijedna od tih stvari postojala. Mislimo da odgovor leži u jednostavnim molekulama kao što je pirofosfit, koji je kemijski jako sličan ATP molekulama, ali ima mogućnost prijenosa energije bez enzima", rekao je za LiveScience istraživač Terrence Kee sa Sveučilišta u Leedsu.

Ranije teorije o tome kako je život nastao temeljile su se na srodnim, ali različitim molekulama poznatim kao pirofosfati, za koje se vjerovalo da su prethodnici kompleksnih, ali puno učinkovitijih ATP molekula.

Fosfati imaju četiri atoma kisika vezanih za središnji atom fosfora, i prisutne su u svim živim bićima. Kad se dva fosfata spoje i odbace molekulu vode, nastaje pirofosfat. Pirofosfit se, s druge strane, jako rijetko može naći u prirodi, ali se i jako rijetko spominje u znanosti.

Rijetki, ali moguće vrlo značajni minerali

Kee je za LiveScience rekao da teorija o pirofosfatima nije riješila dva bitna pitanja. Prvi problem je činjenica da se pirofosfati u geološkim mineralnim naslagama ne može naći bez katalizatora, te da ne reagiraju dobro bez katalizatora, koji onda nisu postojali.

Keejev tim je pak otkrio da pirofosfit "relativno jednostavno može nastati od minerala za koje se znaju da postoje u željeznim meteoritima", a pravila za proizvodnju te molekule su puno jednostavnija od onih za pirofosfate. Pirofosfit je po kemijskom sastavu sličan pirofosfatu, ali puno rjeđi. Zna se za samo tri pirofosfitna minerala, za razliku od brojnih pirofosfatnih.

No, činjenica da ga ima malo, ne znači da je beznačajan. U današnjem kisikom bogatom okolišu pirofosfit je vrlo nestabilan, i brzo se raspada na manje molekule, ali sjajan je katalizator za određene kemijske reakcije, rekao je Kee i naveo da ima dosad nepredstavljene dokaze.

Znanstvenici su rezultat svog istraživanja predstavili u novom broju žurnala Chemical Communications.