ODBACIVANJEM predsjedničke kandidature "gubitnika" Miroslava Tuđmana Ivo Sanader otvorio je novo poglavlje višegodišnjeg rata s obitelji prvog hrvatskog predsjednika, kao što je obračunom s Ivićem Pašalićem, Herceg-Bosnom, ratnim zločincima i drugim ostacima Tuđmanova režima zaradio priznanje zbog načelnog i konkretnog doprinosa "detuđmanizaciji" Hrvatske. Nažalost, sada je jasno da je to učinio prvenstveno kako bi očistio teren za uvođenje - "sanaderizma".

Najava da bi se šef HDZ-a i aktualni premijer mogao kandidirati na predsjedničkim izborima, odnosno vratiti se na "mjesto zločina" na Pantovčaku gdje je kao predstojnik ureda godinama služio prvom vladaru Hrvatske, nije ništa drugo nego korak prema ostvarenju ambicije da se "detuđmaniziranu" Hrvatsku i formalno uvede u "sanaderizam".

Otvorene stare rane

Ali i bez toga, ona je već tu. U čvrstom zagrljaju politike koja je u prezentaciji možda različita od Tuđmanove, ali je u suštini ista. Koliko god Sanader bježao od Tuđmana, on mu neminovno hrli u zagrljaj. Kad bi kojim (nesretnim) slučajem zasjeo u isti velebni ured gdje je godinama služio autoritarnog vladara, krug bi bio zatvoren. Svi kompleksi izlječeni. Sve frustracije zatomljene. A stare rane otvorene.

To ne treba Hrvatskoj, zbog svih trauma iz devedesetih, ali ni samom Sanaderu - osim ako drugog izbora nema. Ako se njegovoj karijeri sva druga vrata zalupe u lice. Bila bi to tek formalna potvrda njegove političke uzvišenosti, plašt kojim bi zaogrnuo vladarsku veličinu, trenutno skučenu u onim neuglednim Banskim dvorima. Bila bi to i ironija sudbine - da Hrvatska ponovno s bojazni pogledava prema Pantovčaku, umjesto prema Markovu trgu - ali suštinski ništa ne bi promijenila. Igrokaz u kojem bi se Sanader formalno ispisao iz HDZ-a, a poluge vlasti gurnuo u ruke dvorskim paževima, bio bi zapravo samo to - igrokaz. Ništa se bitno ne bi promijenilo. Naročito ne nabolje.

Sanader je gori od Tuđmana

Na Pantovčaku ili u Banskim dvorima, Ivo Sanader doista u mnogim aspektima nije isti kao Franjo Tuđman. Mnogo je gori. Dok je prethodno desetljeće Hrvatska bila poligon za oživotvorenje političkih fantazija predsjednika Republike, sada je preinačena u privatnu ambiciju predsjednika Vlade. Tuđman je barem bio autentičan, imao je ideale, ma koliko pogrešni, a nekad i suludi bili. Sanader ih nema: radi vlastite promocije jednako uvjerljivo izigravao bi europejca ili antieruopejca, što god bi se bolje prodalo. Tuđman nije bio demagog, tvrdoglavo, gotovo samoubilački, forsirao je vlastite fiksacije, u tome je bio autentičan i originalan, nisu ga mogli ispeglati ni najbolji spin doktori.

Za razliku od njega, Sanader nema ni jednu originalnu političku ideju. Sve se svodi na samo jednu misao - kako osvojiti i zadržati vlast. Spreman je reći što god se od njega zatraži, a naročito prešutjeti ono što je neugodno. I kao što je Tuđman uvjerljivo prodavao nacionalizam i pod njegove skute gurao svu prljavštinu - od pretvorbe i privatizacije, ratnih zločina i zloupotrebe tajnih službi do organiziranog kriminala - Sanader sada sličan repertoar prljavština gura pod skute europejstva. Zbog toga dobiva pohvale međunarodne zajednice, od koje je njegov prethodnik dobivao prijetnje i sankcije.

Možda su dvojici HDZ-ovih lidera politički nazivnici različiti, praksa im je ista i svodi se na jedno: klijentelizam. I dok je u Tuđmanovo doba za dobivanje poslova i razvoj biznisa ipak trebalo ispuniti kriterije podobnosti (stranačke, ideološke, nacionalne), u Sanaderovo doba kriterija nema, naročito ideoloških. Klijentelistička mreža sada je otvorena svima, potrebno je samo na vrijeme se uključiti. S jednom bitnom razlikom u odnosu na devedesete: sada je izvan "mreže" veoma teško ostvariti čak i temeljna prava.

Nedodirljivi predsjednici

U samom HDZ-u oba su predsjednika uživala u jednakoj nedodirljivosti. S određenim varijacijama: na unutarstranačkim izborima Tuđman je postavljao barem fiktivne protukandidate, Sanader čak ni to; tijekom devedesetih Tuđman je čuvao svoju suverenu poziciju toleriranjem frakcija koje su se međusobno "glodale", a on vješto između njih manevrirao , dok je Sanaderov HDZ monolitan do zadnje i najmanje kockice. Vesna Škare Ožbolt nedavno je povukla još jednu zanimljivu paralelu: dok je Tuđman često slušao mišljenje suradnika i na kraju samostalno donosio odluku, njegov nasljednik nikoga ne pita za mišljenje, ali zato pronalazi dežurne krivce. "Tuđmanu sam", objašnjavala je Škare Ožbolt, "milijun puta rekla ne i ništa mi se nije dogodilo, a od prvih znakova neslaganja sa Sanaderom do razlaza prošlo je samo nekoliko mjeseci".

Nije nikakvo čudo da obojica ne mogu podnijeti političku oporbu. No, dok ju je Tuđman vrijeđao, ponižavao, progonio i s njom otvoreno ratovao, Sanader ju je u tišini eutanazirao, kupio ili jednostavno marginalizirao. Devedesetih je politički život cvjetao, na Tuđmana se udaralo sa svih strana i vodio je ratove s mnogim velikim ličnostima. A što se događa danas? Opozicija se spala na Radimira Čačića i, još gore, Zorana Milanovića. I nije toliki problem za oporbu što Sanader ima karizmu lidera koja mu omogućava da dominira na političkoj sceni, već što tu karizmu nema nnitko u opoziciji.

Privilegiranima se ne može dogoditi ništa

Slično je i u odnosu prema medijima. Dok je Tuđman kontrolirao "državotvorne medije" i vlastita piskarala, istovremeno je bio izložen baražnoj vatri dobrog dijela novina i radio postaja. Sanader se hvali da su mediji slobodni, ali pod time misli da su slobodni pisati o bilo čemu, samo ne o njemu. On poput Tuđmana komunicira samo s odabranim urednicima i novinarima, a granicu kritike povukao je ispred svog ureda. I još jedna stvar je zlokobno slična: obojica čvrsto drže u rukama poluge državne moći - tajne službe, policiju, Državno odvjetništvo, Uskok... kako bi bili sigurni da se privilegiranima neće dogoditi ništa nepredviđeno.

Osobna korist i privatno bogaćenje Franji Tuđmanu navodno nikad nije bila na prvom mjestu, ali jest njegovoj obitelji. Njegovu vladavinu obilježile su privilegirana kupovina vile u Nazorovoj, tajni računi u Zagrebačkoj banci, razgranati (korupcionaški) poslovi njegove djece. Ivo Sanader nije se trudio glumiti skromnost. Čim je stupio na čelo HDZ-a naručio je najnoviji model BMW-a, njegov mandat obilježili su skupocjeni satovi, otvaranja opernih sezona u Veroni, krstarenja na skupocjenim jahtama, nikad objašnjeno porijeklo bogatstva. I on se na sumnjiv način dočepao svoje obiteljske vile, one u Kozarčevoj ulici. S jednom bitnom razlikom: u Tuđmanovoj Hrvatskoj to bilo zanimljivo mnogim medijima, a u Sanaderovoj gotovo nikome.

Poboljšanu, ušminkana i gotovo neoboriva verzija "tuđmanizma" - "sanaderizam"

Franjo Tuđman stvarao nove hrvatske bogataše, dok Sanader s njima dobro surađuje. Primjerice, s Ivicom Todorićem. Moderna "detuđmanizirana" Hrvatska baštini još neka obilježja gospodarske politike iz mračnih devedesetih: kašnjenje u plaćanjima, korupciju, namještene natječaje, izravne pogodbe, sumnjive javne nabave, netransparentnu privatizaciju. I postojani pad BDP-a, rast vanjskog duga, inflaciju, unutarnju nelikvidnost...

Konačno, svima je poznato kako je Tuđman politički poletio na krilima Crkve, što Sanaderu malo teže polazi za rukom, odnosi s Kaptolom malo su zategnutiji. Međutim, sva sreća da se do kompromisa sa Crkvom može doći kad je novac u pitanju. Ali kad se podvuče crta, Crkva se u Sanaderovoj Hrvatskoj, baš kao i desno biračko tijelo, jednostavno nema kamo okrenuti i kome obratiti. Prirodni neprijatelj je zajednički - SDP - i premijeru je na tome lako okupljati saveznike.

I tako, zasjeo Sanader na Pantovčak ili ostao u Banskim dvorima, stvari vjerojatno neće postati bolje. Zapravo, može se reći da je u toj "detuđmanizaciji" Sanader otišao korak dalje od onoga čije nasljeđe želi srušiti. Uspio je tamo gdje je Tuđman omanuo: pridobio je simpatije Europe, pokorio opoziciju, disciplinirao medije... Ukratko, uveo je poboljšanu, ušminkanu i gotovo neoborivu verziju "tuđmanizma". Ovo je doba "sanaderizma".

Montaža: Index