Screenshot: YouTube

TRADICIJA pustinjaštva je u nekim kulturama stara nekoliko tisućljeća. Ali što ona znači danas? Neki od ljudi koji su odsječeni od društva iz raznih razloga otkrili su puno toga o sebi za Guardian.
Tradicija pustinjaka u nekim kulturama traje tisućljećima. Oni koji postaju pustinjaci iz vjerskih razloga žive u kontemplativnoj tišini. Postoje kršćanski, budistički i hinduistički pustinjaci. Vjeruje se da danas u Britaniji ima oko 200 religijskih pustinjaka.

Također postoje oni koji su izolirani zbog mentalne ili fizičke bolesti. U Japanu postoji fenomen hikikomori, ili povlačenje mladića i djevojaka iz društva.

Petero pustinjaka otkrilo je svoje priče za Guardian.

''Radila sam kao nastavnica biologije prije nego sam život posvetila celibatu i kontemplativnoj tišini''

Rachel Denton već posljednjih deset godina živi kao religijska pustinjakinja.

"Bilo je to 2006. godine. Nakon 5 godina priprema položila sam zavjete na posebnoj misi kako bih postala episkopski pustinjak.

Isprva mi je biskup rekao da Katolička crkva nema pustinjaka, ali se predomislio kad sam mu pokazala kanonski zakon. Bio je divan osjećaj stajati pred obitelji i prijateljima i reći: ''Povjeravam se životu pustinjaka''.

Sad živim na osami u Lincolnshireu. Nemam TV, a radio slušam sat vremena dnevno. Imam telefon i Internet, ali koristim ih za posao. Bavim se kaligrafijom, držim instrukcije i povremeno pišem za vjerske publikacije. Zarađujem oko 8.000 funti godišnje. Uzgajam vlastito povrće, a društvo mi prave dvije kokoši.

Molitva je bitan dio dana. Molim se sat vremena ujutro, i onda opet u pola 9 ujutro. Počinjem s radom u 9 ujutro te navečer slušam radio sat vremena, i molim se prije spavanja.

Samoća mi je oduvijek bila važna te sam oduvijek željela živjeti u kolibi na osami.

Naravno, ima dana kad je teško. Fale mi obitelj i prijatelji, ali sama sam ovo odabrala. Roditelji me posjećuju jednom godišnje, a u kontaktu smo telefonom.

Nakon 15 godina ponekad mislim da bih trebala biti usamljenija, ali uživam u vlastitom društvu. Naravno da mi je drago vidjeti obitelj i prijatelje, ali ponekad osjetim olakšanje kad odu."

''Imam socijalnu anksioznost. Prije nego izađem osjetim egzistencijalni strah''

Anonimni pisac nije odabrao živjeti na osami, ali proživljava ekstremnu socijalnu anksioznost.

"Sa 27 godina ograničen sam socijalnom anksioznošću, toliko je loše da me strah izaći iz kuće.

Ovako je već 3 godine te sam u tom razdoblju izašao možda desetak puta.

Cijelog života patim od anksioznosti – napadaja panike popraćenih osjećajem propasti. Postajalo je gore s godinama, ali nikad nije utjecalo na sposobnost življenja svakodnevnog života, dok nisam maturirao. Sve se promijenilo nakon fakulteta. Nisam više imao rutine te sam se sve više povlačio u sebe. Još sam radio u tom periodu, ali sam se udaljio od kolega i prijatelja. Većinom sam provodio vrijeme s partnericom s kojom i danas živim.

Udebljao sam se te sam još manje želio izlaziti. Osjećao sam da ljudi vani promatraju što kupujem i jedem. Hrana je utjeha kad imam napad anksioznosti.

Prije tri godine ostao sam bez posla, pa sam odlučio raditi od kuće. Pisac sam, tako da je to bila laka promjena. Sad nikad ne izlazim osim ako baš moram. U zadnjih godinu dana sam bio vani manje od 10 puta.

Prije nego izađem osjećam strah pomiješan s totalnom iscrpljenošću. Ne znam kako ću prehodati pet koraka, a kamoli dalje od toga. Nije zbog težine, iako je i to faktor. Cijeli svijet gledam kao na strašno ''ono''. A svijet i je strašan, zar ne mislite tako? Nitko ne kontrolira ništa, stalno se događaju užasne stvari.

Moja partnerica me podupire ali je zabrinuta. Htjela bi da potražim pomoć, ali morao bih to sam riješiti. Osjećam se nesretno, usamljeno i prestrašeno. Kao da zbog tog straha nisam u mogućnosti promijeniti svoje okolnosti.

Odlučio sam nešto promijeniti. Počeo sam mršavjeti, a poslije Božića idem na terapiju kod savjetnika. Prvi korak je razgovor o problemu, a to sam učinio ovdje."

''Od posla u Londonu prešla sam na život van mreže. Sretnija sam sad nego ikad prije''

Jade Angels Fitton živi kao pustinjak i radi od kuće u udaljenom selu u Devonu, nakon godina rada u Londonu.

"Živim u Devonu, u selu kraj mora. Selo živne ljeti kad ljudi dođu na odmor. Živim ovdje već zadnjih 6 mjeseci; prije toga živjela sam sama usred ničega u močvari. Radim od kuće kao pisac te znaju proći dani prije nego vidim ikog.

Moj je život bio veoma drugačiji. Radila sam kao producentica u marketingu i modi u Londonu. Bio je to život pun ljudi i rokova te konstantnog ispunjavanja očekivanja drugih ljudi. Preselila sam se jer je London previše stresan i preskup. Sad se osjećam mirnije i više povezana sa Zemljom.

Ljude vidim jednom tjedno, ili manje. Nisam sklopila nova prijateljstva niti bila na spoju otkad sam ovdje. Često se osjećam usamljeno, ali odgovara mi moje društvo. Nikad nisam bila ovoliko sama otkad sam imala otprilike 12 godina. Usamljenost je izvrsna za pisanje. Čudesno je što možete učiniti ako si ne date slobodan dan.

Postala sam više kao dječja verzija sebe, što mi se više dopada. Prije sam nosila šminku i visoke pete, a sad se rijetko češljam i bavim se promatranjem ptica. Imam više energije, pa kad vidim nekog sam iskreno uzbuđena što vidim drugo ljudsko biće."

''Ako odaberete samoću, ne možete biti usamljeni''

Neil Ansell je pet godina živio sam u udaljenom selu. Rijetko je vidio ikoga osim lokalnog farmera.

"Kao dijete sam uživao biti u prirodi. Vikendima bih izašao poslije doručka i ne bih se vraćao do navečer. Pretpostavljam da onda nije bilo za čuditi se kad sam se sredinom 1990-ih preselio u osamljeno kolibu u Walesu. Sljedećih pet godina živio sam u toj osamljenoj kolibi kao pustinjak, bez struje, sata, zrcala. Samo tri sobe, bez ikog.

Kad sam prvi put stigao nisam bio siguran koliko ću ostati. Osim lokalnog farmera, u tih pet godina nisam sreo nikog. Znali su proći tjedni prije nego bih nekoga vidio i u daljini. Pokušao sam postati samostalan, uzgajao vlastito povrće i prešao na vegetarijansku prehranu.

Dnevna rutina sastojala se od toga da se ustanem u vrijeme izlaska sunca i upalim vatru za kuhanje. Obrađivao bih zemlju i malo šumario. Nije mi trebalo puno novca – ono što sam imao sam trošio na rijetka putovanja.

Ako odaberete samoću, ne možete biti usamljeni, ako shvaćate što hoću reći. Zimi bih ponekad pomislio kako neću nikoga vidjeti tjednima, ali sam znao da to neće potrajati vječno.

Sve se promijenilo kad sam na jednom vjenčanju upoznao ženu s kojom sam kasnije započeo vezu na daljinu. Nakon nekog smo vremena počeli planirati obitelj te sam zbog toga otišao. Najteže mi je pri povratku pala konstantna potreba za razgovorom. Ali izdržao sam to na isti način na koji sam se priviknuo na samoću. Iako još uvijek pokušam provesti bar neko vrijeme sam.

Život pustinjaka me natjerao da postanem samodostatan i emocionalno jak. Nikad se nisam bojao. Jedino čega se morate bojati su drugi ljudi. Jasno, morate i biti oprezni, jer ako slomite nogu, a živite na osami, onda ste u nevolji."