Screenshot: The Real News

O KRIZI eurozone i opasnosti globalne recesije za The Real News govorili su Bill Black - profesor ekonomije na Sveučilištu u Kansasu, John Weeks - profesor emeritus na prestižnom londonskom fakultetu London School of Oriental and African Studies, koji je radio i kao savjetnik za UN i Svjetsku banku te Paolo Manasse koji predaje makroekonomiju i međunarodnu ekonomsku politiku na sveučilištu u Bolonji. Radio je kao konzultant za OECD, MMF i Svjetsku banku.

Europska centralna banka nedavno je najavila početak novog programa kojim dozvoljava pozajmljivanje privatnim europskim bankama po kamati od jedan posto. Dosad je posuđeno već oko pola bilijuna dolara. To posuđivanje trebalo je poslužiti kao poticaj privatnim bankama da kupuju državne obveznice, što pak u teoriji pomaže smanjenju krize eura. Postavlja se pitanje je li ova mjera dovoljna za završetak krize i što se može očekivati u 2012.

Manasse smatra da mjera ECB-a neće riješiti korijenski problem krize, već samo njene posljednje manifestacije. "Zadnje pokazatelje krize uvezli smo iz SAD-a, da bi se oni zatim pretvorili u dužničku krizu, bankarsku krizu i krizu likvidnosti koje postaju sve ozbiljnije. U Europi se događa to da su banke u nemogućnosti posuđivati na međunarodnim tržištima. Stoga su se svi pokušaji rješavanja tog problema u Europi pokazali kao neuspješni. Banke bi morale posuditi oko 700 milijardi eura. Problem je u tome što nitko ne zna otkud će banke nabaviti tu količinu novaca. Obveznice su postale vrlo nesigurne stoga se banke boje posuđivati jedne drugima. Moguće je da se Europi uskoro dogodi ista situacija s bankama koja se dogodila u SAD-u. Strah od kraha drugorazrednih kredita natjerao je ECB na takav potez".

U SAD-u su Federalne rezerve uplatile bankama i korporacijama ogromne količine sredstava zbog kojih im računovodstvene knjige izgledaju dobro. Moglo bi se reći da banke i korporacije sjede na novcima, no osim što su sebi isplatili velike bonuse, to nije nimalo pomoglo realnom sektoru u SAD-u. John Weeks smatra da je potez centralne banke sulud. "Smiješno je dati zajmove privatnim bankama kako bi one spasile Europu. Zašto ECB jednostavno sama ne kupi obveznice ako misle da su obveznice rješenje." Weeks smatra da se zapravo radi o ideološkim razlikama: "Merkel kao ni ostale vođe EU neće dozvoliti da da ECB bude centralna banka i posljednje utočište za posuđivanje novca."

To je jedan problem, drugi je što te pozajmice makar po kamati od jedan posto neće riješiti problem već će iznova stvarati problem. Srž problema, smatra Weeks, leži u neravnoteži trgovine. "Njemačka ima ogroman trgovački višak čija se ravnoteža održava deficitima drugih velikih i malih zemalja eurozone. Dok se taj problem ne riješi bit će teško ili čak nemoguće zemljama koje su u krizi iz nje izići."

Manasse objašnjava problem njemačkog suficita naspram deficita ostalih zemalja: "Njemačka je posljednjih 15 godina imala visoki rast produktivnosti. Naspram tome, Italija, Grčka i Portugal imale su mali rast. Zbog toga je roba proizvedena u Njemačkoj bila jeftinija od robe proizvedene u Italiji, Grčkoj, Portugalu". To je stvaralo trgovački suficit u Njemačkoj, a deficit u Portugalu, Grčkoj i Italiji, smatra Manasse te dodaje da se to događalo na razini realnog sektora, a ne trgovačke politike. Međutim, problem je i u zajedničkoj valuti koja je pojačavala te probleme. Pojedine zemlje nisu mogle devalvirati vlastitu valutu te tako pojeftiniti robu proizvedenu u svojoj zemlji, a poskupiti robu iz uvoza.

Weeks je na Manaseeov argument odgovorio da su prije 11 godina sve zemlje imale otprilike jednaki deficit od otprilike 50 milijardi eura. Zatim se situacija u zadnjih deset godina drastično mijenja te Njemačka ima suficit od 300 milijardi eura, dok ostale zemlje imaju isto toliki deficit. Weeks smatra da se tu ne radi o strukturalnim odnosima Njemačke s ostalim zemljama zone osim možda u ekonomskoj i političkoj premoći Njemačke nad ostalim zemljama. Španjolska je 2007. imala blagi suficit, dok je Njemačka jedva zadovoljavala maastriške kriterije.

Weeks smatra da je izvor problema u mjerama štednje odnosno restriktivnoj fiskalnoj i monetarnoj politici.

William Black smatra da i u SAD-u i u Europi postoji velika volja za izvlačenjem banaka iz problema, ali ne i ljudskih bića. OECD smatra da je to ono što je gurnulo EU natrag u recesiju umjesto da ju je iz nje izvuklo.