OD NEDJELJE naovamo su se svjetski mediji osramotili do strahovitih granica. Pristranost kakva je iskazana s francuskim delikventima, nasilnicima, siledžijama, protuhama, ili, kako bi rekao Nicolas Sarkozy 2005., "smećem", ponovno je potkopala kredibilitet objektivnog i nepristranog izvještavanja.

Associated Press, koji, recimo, više pretjerano ni ne krije da provodi kampanju protiv Georgea Busha, da ne pričamo o drugim primjerima, objavio je kako je u noći s nedjelje na ponedjeljak spaljeno 367 automobila u prosvjedima "mladeži". Ta se informacija pojavila u sredini teksta o samim izborima, upravo tamo gdje se na informacije ne obraća pretjerano pozornosti. Ta je informacija kasnije demantirana, nakon što je policija izašla s brojkom od 730 automobila, koju je objavio Reuters. Reutersov članak je izašao danas, a AP nije više napisao ni riječi o nezadovoljnoj mladeži.

Zapravo, osim mjesta u blogosferi, i Reutersa danas, jako je teško naći informacije i snimke mladeži koja pali aute i napada policajce. Za to postoji dobar razlog. Francuski Ustavni sud je u ožujku odobrio zakon iz rata s Alžirom prije 50 godina koji zabranjuje bilo kome osim profesionalnim novinarima da snimaju nasilje. Kazna za nepridržavanje ovog zakona je 75 000 eura. Oživljavanje zakona je predložio - Sarkozy. Nije li to divno?

No, reći će netko, a što je s francuskim novinama? 2005., kad je Parizom bjesnilo nasilje, istog tjedna kad je Ustavni sud donio ovaj sramni zakon, i kad su francuske TV stanice bile kritizirane zato što se nisu pretrgle da prikažu goruće automobile, Jean-Claude Dassier, jedan od bitnijih medijskih likova u Francuskoj, koji ima i svoj TV kanal, rekao je ovo: "Držati satelite uperene na gradove diljem Francuske 24 sata na dan i pokazivati nasilje bilo bi krivo i potpuno neproporcionalno. Posao novinara nije samo uključiti kamere i pustiti da snimaju. Morate razmišljati o tome što objavljujete". Odnosno, morate se cenzurirati. Dok vas s jedne strane cenzurira vlada, s druge vi cenzurirate sami sebe.

A "smeće" (kako bi, zar ne, rekao Sarkozy) pobjeđuje. Kako svjetska povijest ima smisla za ironiju, ovo se događa u zemlji u kojoj je slično zataškavanje prouzrokovalo jednu od najvećih afera u njenoj povijesti. 1894. je francuska vojska, na temelju sumnji i manjkavih dokaza, promptno uhitila i osudila Alfreda Dreyfusa, časnika francuske vojske, za kolaboraciju s Nijemcima. Vojska je i sama znala da nema nikakve dokaze, ali se bojala da će i ti manjkavi dokazi doći do antisemitskih novina u državi i da će ih te novine optužiti za zataškavanje izdaje židovskog časnika. Stvar je pukla 1898., kad je Emile Zola napisao svoje poznato pismo francuskom predsjedniku, ono isto pismo s naslovom "J'accuse", u kojoj je otkrio detalje slučaja. Dreyfus je oslobođen i vraćen u vojsku do 1906., a nema ni godinu dana da je Jacques Chirac održao svečanost povodom 100 godina Dreyfusovog oslobađanja i rekao kako "borba protiv mračnih sila netolerancije i mržnje nikad nije potpuno dobivena".

Samo, uči li nas povijest ičemu?

Jovan Dragišić

>>Ostale komentare Indexovog novinara Jovana Dragišića možete pročitati na njegovom službenom blogu jovandragisic.bloger.hr