SMRTNA presuda Sadamu Huseinu - prva koja je izrečena jednom državniku takvog kalibra u 21. stoljeću - je događaj čiji je značaj, kao i u mnogo sličnih slučajeva u povijesti, utopljen u dnevnopolitičkom kontekstu koji ga čini naizgled potpuno nevažnim.

Na prvi je pogled posve razumljivo da je smrtna presuda bivšem iračkom diktatoru za većinu svjetskih medija danas tek jedna epizoda mnogo šire i mnogo važnije priče, a ono što je trebalo biti suđenjem stoljeća shvaćeno kao svojevrsna protokolarna obveza.

Zbog toga se vrlo malo govori o onome zbog čega se Sadamu Huseinu sudilo - stotinama tisuća pogubljenih, milijunima zlostavljanih, dva besmislena rata i nezamislivom razaranju koje se, za razliku od prethodnih ratova, nije zaustavilo na ljudskoj civilizaciji nego je izazvalo i ekološku kataklizmu. Međutim, sve te žrtve i razaranja su danas zaboravljene isto onako kao što su se svojevremeno ignorirale u doba kada je Husein bio tek tipični trećesvjetski tiranin, a ne globalna babaroga.

Naime, ozbiljno promišljati o tome što su Sadam Husein i njegov režim značili za svijet i regiju bi mnoge dovelo do, u najmanju ruku, depresivnih zaključaka kada se gore navedeni užasi počnu uspoređivati s onime što je napaćenoj iračkoj zemlji i ostatku svijeta donio vojni pohod kojemu je cilj bio u naizgled plodno mezopotamsko tlo posaditi sjeme liberalne demokracije.

Nakon tri godine kako se taj ambiciozno zamišljeni projekt provodi u praksi, čak su i neki njegovi nekoć najvatreniji zagovornici prisiljeni priznati kako on danas sve više sliči na kolosalni debakl. Gotovo nijedno opravdanje s kojim su SAD krenule u svoj pohod danas više ne drži vodu. Niti su pronađena fantomska "oružja za masovno uništenje",  niti je svijet postao sigurniji od terorizma, a na kraju se može reći i da SAD imaju daleko manje razloga da se kite titulom jedine svjetske supersile. 

Danas se na Irak ne može primijeniti čak ni opravdanje s kojim su "neoconski" ratni huškači čistili svoju savjest - tvrdnja da je Iraku i samim Iračanima bolje bez Sadama Huseina nego pod njime. "Sloboda" koju su sa sobom donijeli američki marinci je mnogim Iračanima na početku 21. stoljeća izgledala isto onako kao plemeniti ideali građanske revolucije koju su Španjolcima donosili Napoleonovi bajuneti prije dva stoljeća. A svi ti plemeniti ideali i parole - čak i kada je iza njih stajala najmoćnija država na svijetu - nisu bili u stanju prosječnom Iračanu donijeti kruh na stol i krov nad glavom, a da o nekim luskuzima poput vode u pipi, struje u sijalici i sigurnog šetanja ulicama i ne govorimo.

I današnje reakcije na smrtnu presudu u samom Iraku jasno pokazuju kakvi su rezultati sudara "neoconskih" ideala liberalne demokracije s bliskoistočnom stvarnošću. Od svih tih ideala je najopipljivije utjelotvorenje vlada koju se na jedvite jade sastavila nakon više od godinu dana pregovora, a čiji predsjednik Nouri al-Maliki danas tvrdi kako presuda Sadamu znači da u Iraku "više neće biti etničkog čišćenja" - izjava s kojom će se teško složiti žrtve svakodnevnih sektaških pokolja.

A današnji događaji u samom Bagdadu pokazuju kakva je budućnost Iraka - prilično daleko od idealističkih vizija širitelja demokracije po Bliskom Istoku. Usprkos službenog proglasa u policijskom satu, stotine tisuća stanovnika šijitske četvrti Sadr City su izašle na ulice i proslavljale vijest pucanjem u zrak i noseći slike radikalnog vjerskog vođe Muqtade al-Sadra čija je paravojna formacija u samom središtu iračke države daleko jača od Malikijeve vlade.

Sadr i njemu slične vođe, kao i njima podređene paravojne formacije i bande, već danas stvaraju budućnost Iraka u kojoj žene ne smiju hodati nepokrivene ulicom i u kojoj nema života za pripadnika "pogrešne" vjere ili nacije, a svako izražavanje misli suprotne vjerskim i sličnim autoritetima se kažnjava smrću. Svakodnevno krvoproliće koje se vidi na TV-ekranima je samo prvi dio tog procesa koji će trajati godinama, a kojega, kako stvari stoje, nije u stanju zaustaviti čak ni država koja se bahato smatrala jedinim svjetskim policajcima.

Odlazak Sadama Huseina, a nakon toga i neuspjeh Amerikanaca u Iraka, je stvorio vakuum moći koji, naravno, neće zadugo ostati neispunjen, pa je s obzirom na sve veću upletenost Irana u iračka zbivanja, kao i sve važniju ulogu drugih regionalnih i globalnih "igrača" svijet postao mjesto gdje daleko češće detoniraju nuklearne bombe, a male države postaju "monete za potkusurivanje" donedavno drugorazrednih sila.

Stoga je sasvim razumljivo što, čak i među onima koji aplaudiraju današnjoj presudi, sve popularnija teza da je Sadam Husein, bez obzira na svu svoju krvoločnost i kriminalnu državničku nesposobnost, i za Irak i za svijet bio bolja opcija od "usrećitelja" koji su ga danas doveli na optuženičku klupu.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr.

Dragan Antulov