S OBZIROM da je u bliskoj prošlosti za previše događaja reklamiranih kao "povijesni" i "epohalni" pokazalo da ne zaslužuju takav naziv, razumljiva je svojevrsna distanca koju su hrvatski mediji pokazali prema izborima u Bosni i Hercegovini. Za razliku od vremena kada su hrvatske naslovnice politička zbivanja u susjednoj državi znala pratiti s više intenziteta nego događaje u samoj Hrvatskoj, u nedjelju održani izbori su popraćeni s gotovo isto onakvom ravnodušnošću kakvom se prate izbori u Crnoj Gori, Mađarskoj ili Sloveniji.

Razlog za to bi se mogao pronaći i u tome što je hrvatski politički, a uz njega i medijski establishment, okrenut na zapad kojeg simboliziraju Europska Unija i NATO. Bosna i Hercegovina se nalazi na suprotnoj strani - a po percepciji mnogih u Hrvatskoj ne samo u zemljopisnom smislu - pa je i razumljivo što se od BiH danas bježi s istom onom strašću s kojom se nekada govorilo o čuvanju Hrvatske na Drini.

Dodatni razlog zbog kojeg su nedjeljni izbori popraćeni tek kurtoazno jest i njihov rezultat. O tome predstavlja li on - kao što se neki nadaju - početak kraja dejtonskog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Međutim, teško bi se moglo zanijekati da oni predstavljaju sumrak hrvatske vizije Daytona, odnosno geostrateške računice s kojom se prije više od desetljeća Hrvatska pod Franjom Tuđmanom ušlo u taj projekt.

Od svih rezultata izbora se najviše govori o rezultatima izbora za Predsjedništvo BiH, i oni jasno ukazuju da su od sva tri konstitutivna naroda susjedne države upravo Hrvati - u čije ime se Hrvatsku svojevremeno dovodilo na rub provalije – najmanje relevantan politički faktor. Ma koliko se izbor Željka Komšića kao predstavnika hrvatskog naroda slavio kao prvi upečatljivi trijumf građanske opcije i prvi ozbiljniji udarac monopolu nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, on je manje posljedica nekih "naprednih" trendova koliko aritmetike, demografije i politikantske računice koja nema baš previše veze s ideologijom.

Svima je tako jasno da je Komšić postao članom Predsjedništva BiH samo zahvaljujući dvije banalne činjenice. Prvo, na raspolaganju mu je stajalo cjelokupno biračko tijelo Federacije Bosne i Hercegovine, uključujući i mnoge Bošnjake koji su mu dali glas umjesto "svojim" kandidatima. Drugo, bio je dovoljan malo žešći raskol u do sada neprikosnovenoj hrvatskoj nacionalnoj stranci, pa da se relativna malobrojnost Hrvata u odnosu na druga dva konstitutivna naroda iskaže kao ozbiljna politička slabost.

Možda je najbolju ilustraciju toga dala sinoćnja emisija "Otvoreno" u kojoj je gostovao Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Banjalučki čelnik je većinu vremena u studiju proveo sa smiješkom na licu, šuteći i gledajući hadezeovske čelnike kako s turobnim izrazom lica, a ponekad i s povišenim tonom, pokušavaju javnosti i svojim glasačima objasniti kako su doživjeli fijasko u onome što je njemu pošlo za rukom.

Dodik je, za razliku od njih, na izbore išao u "svojem" i - što je daleko važnije - etnički, pa i politički relativno homogenom - entitetu. Za Dodika i njegovu stranku - koja je čak uspjela osvojiti relativnu većinu u državnom parlamentu - nije bilo straha da će, poput njihovih hrvatskih ekvivalenata, biti utopljeni u višeetničkom entitetu gdje čine uvjerljivu demografsku manjinu.

Razlozi za to su u nakaradnom dejtonskom sustavu za kojeg je nakon ovih izbora bjelodano da je nekome majka, a nekome maćeha. Dodik je čak u jednom trenutku postavio - s obzirom na povijesne konotacije čisto retoričko - pitanje zašto su bosanskohercegovački Hrvati, kao i Hrvatska, pristali na rješenje kojim je kompromitirano načelo o ravnopravnosti sva tri naroda, i to upravo na svoju štetu.

Upravo u trenucima kada se revidiranje takvog ustroja stavlja na dnevni red - i to sa dvije sasvim oprečne vizije koje može pomiriti samo kompromis truliji od onog postignutog prije jedno desetljeće u Ohiu - bosanskohercegovački Hrvati su svedeni na druge violine u tom procesu. To bi se moglo reći i za Hrvatsku, čijem političkom establishmentu susjedna država i njen politički kapital u posljednje vrijeme postaje zanimljiv tek pred neke druge izbore.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova pročitajte na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov