HRVATSKA u posljednje vrijeme kao da demantira staru izreku o tome da je svatko onaj tko ništa ne nauči iz povijestu istu prisiljen ponovno proživljavati. Kod nas bi se prije moglo reći da povijest zapravo nije nikada prestala, odnosno da se u njoj toliko intenzivno živi da za Hrvatsku nema nikakve sadašnjosti, pa ni nikakve budućnosti.

Takav dojam bi se barem mogao steći na temelju neiscrpnih količina energije koje su hrvatski mediji i javnost spremni potrošiti na teme koje bi u civiliziranim državama u najboljem slučaju bile predmetom prepiske između predstojnika sveučilišnih katedri za povijest.

Jedino što se možda promijenilo u posljednjih nekoliko godina jest to da nakon dobrog starog drugog svjetskog rata i s njim povezanih jasenovačko-blajburških prepucavanja u iste svrhe počinje služiti i domovinski rat, bilo kroz priču o njegovoj navodnoj savršenoj čistoći uprljanoj navodnim ratnim zločinima, bilo kroz predobro poznatu baladu o danas uglednoj gospodi koja je u toplim uredima stekla imetak dok je netko u blatnjavom rovu stekao metak.

Naravno, žestinu takvih rasprava neće umanjiti ni to da se one uglavnom manje-više temelje na odavno poznatim i prožvakanim činjenicama, odnosno da se u njima teško može otkriti nešto posebno novo i senzacionalno, odnosno pronaći argumenti koji bi njihove sudionike - koje ionako više vode emocije nego logičko rasuđivanje - natjeralo da promijene mišljenje.

Međutim, ipak se ne bi moglo reći da u svemu tome nema nekog smisla, odnosno da tako uporno forsiranje povijesti u Hrvatskoj nekome ne služi. Naime, što se više govori o povijesti, manje će se govoriti o sadašnjosti, a još manje o budućnosti, pa će biti i manje mogućnosti da se ta sadašnjost i budućnost izmijene, i to nauštrb upravo onih struktura kojima status quo savršeno odgovara.

Tako će permanentna povijest kao temelj današnje Hrvatske dobiti svoj odraz u permanentnoj, odnosno jedino mogućoj vladajućoj stranci, s kojom će rame uz rame stupati permanentna oporbena stranka sa svojim permanentnim i nezamjenjivim vođom, a oba ta entiteta će kao temelj svoje politike imati permanentne vanjskopolitičke floskule o nekim permanentnim integracijama, te još permanentnije dogme o korumpiranom i nesposobnom sustavu koji nema nikakve alternative.

U toj predstavi, koja se godinama u hrvatskim medijima igra poput najjeftinije sapunice, postoje i uloge permanentnih negativaca koji su izvor sveg zla i svih spletki, i bez kojih bi sva ta permanentna povijest više ne bi mogla biti tako permanentna.

Njihova je zadaća da se poput utvara prošlosti svako malo pojave pred ekrane i korištenjem jednih te istih recikliranim zapleta nastave komplicirati ustajalu radnju, nastojeći još jednom uvjeriti publiku da će priča ipak jednom doći do svog ispravnog jedinog i mogućeg kraja. I naravno, kada publika - što iz neznanja, što iz gluposti, što iz lijenosti, što zbog previše depresije koje bi donijela spoznaja istine da je gubila vrijeme na besmislice - na to ponovno pristane, povlače se natrag kako bi krojačima hrvatske sudbine poslužili za još jednu takvu prigodu.

Zbog toga je razumljivo što će mnogi još jedno paradiranje svih tih ličnosti iz svijetle i ne tako svijetle prošlosti, poput sinoćnjeg gostovanja "Globusovog" novinara Gordana Malića i direktora Dubrovačke banke Nevena Barača u "Epicentru", teško shvatiti drukčije nego kao još jedno besmisleno ponavljanje istog.

Previše je vremena prošlo u spektakularnim najavama lova na raznorazne utvare i babaroge iza kojih nije bilo rezultata, isto kao što raznorazni "borci protiv zločina" i tvorci "pravne države" nisu u svemu tome bili ništa efikasniji od izvjesnog predsjedničkog savjetnika koji je svojevremeno u Hrvatsku uveo izraz"mafiokracija". Stoga je skepticizam kojim hrvatska javnost dočekala priče o medijskim "bombama" razumljiv čak i ako za povod ima prave bombe.

>>>Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova pročitajte na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov