NAJNOVIJI ispad ministra policije Ivice Kirina još jednom dokazuje da je postavljen na tu dužnost isključivo po partijsko-poltronskoj liniji. To zapravo i nije ništa čudno obzirom da premijer Sanader, što dokazuje i primjer nedavno smijenjene Vesne Škare-Ožbolt, ne trpi u Vladi nikog tko bespogovorno ne izvršava njegove zamisli, ali najnoviji Kirinov napad na medije još je jedan u nizu pokazatelja da je aktualni ministar policije na samom zalasku svoje političke karijere.

Kirin bi ponešto o politici mogao naučiti od Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika koji je vjerojatno najpopularniji političar u državi zahvaljujući činjenici da se usprkos nizu skandala i afera uspio "izvući" zahvaljujući neumornoj samopromociji, ali i činjenici da zna kako i što reći novinarima.

S druge strane, Kirin još od incidenta u narodnjačkom klubu Bel Ami, u kojem su sudjelovali djelatnici njegova ministarstva, "ratuje" s medijima, što je za svakog političara znak osobne nemoći, pa i nesposobnosti.

Ministar policije tako pompozno najavljuje da će tražiti izmjene zakona nakon razgovora s glavnim državnim odvjetnikom i ravnateljem policije. Kakve veze dotični imaju s izmjenama bilo kojeg zakona, Kirin nije pojasnio, ali to je sporedno u cijeloj priči.

Ključan je podatak da se bivši izbacivač a danas prvi čovjek policije problematike anonimnih pisama sjetio tek nakon što je nepoznat netko optužio njega osobno da je zataškao premlaćivanje Ivice Mihelčića od strane pijanog HDZ-ovca Josipa Đakića.

Naravno, nakon što je nedvojbeno utvrđeno da postoji opravdana sumnja da je netko iz Ministarstva znanosti anonimnim pismom pokušao oklevetati jednog od najuglednijih hrvatskih znanstvenika, prof. dr. Ivana Đikića, Kirin nije ni pisnuo, iako je istraga zatražena u više navrata. No, kad se netko usudio dirnuti u njegovu veličinu, odmah je ustvrdio kako bi medijima koji objavljuju vijesti bazirane na anonimnim pismima trebalo "odrapiti" drakonske novčane kazne.

Anonimna pisma kojima se medije, te posredno i javnost, upozorava na pogreške u radu odgovornih, su posve legitimna. Naravno da je po primitku takvog pisma na mediju da provjeri istinitost pisma, te ako se uvjeri da su informacije u njemu točne, iste i objavi. Takva je praksa u demokratskim državama, a neke od najvažnijih novinarskih priča ikad objavljenih krenule su upravo od anonimnih pisama.

U slučaju navodnog zataškavanja premlaćivanja Ivice Mihelčića liječničkim je nalazom utvrđeno da Mihelčić nije pao niz stepenice, kako je sam ustvrdio, nego da su mu ozljede nanešene udarcima rukom. Taj podatak implicira da je do tučnjave došlo, a glavni akteri incidenta posljednjih dana daju kontradiktorne izjave.

Nakon što smo objavili vijest o Kirinovom nastavku rata s medijima, Indexovu redakciju nazvao je jedan ogorčeni zagrebački poduzetnik kojemu je bivši nezadovoljni djelatnik anonimnim pismom nadležnim institucijama priuštio pet mjeseci "natezanja" s inspektorima, zbog kojih njegova tvrtka u tom vremenu nije mogla normalno poslovati. Inspekcija je utvrdila da je poslovanje te tvrtke prema slovu zakona, ali štetu nanešenu petomjesečnim zastojem u radu nemoguće je nadoknaditi.

S druge strane, kad mediji provjere i objave priču poteklu od anonimnog pisma koje optužuje ministra za zlouporabu ovlasti, isti najavljuje drakonske kazne za svaki medij koji se usudi napraviti nešto slično.

Posve u skladu s onom o ribi koja smrdi od glave, Kirin se oglušuje na činjenice i sprema hajku na glasnika loših vijesti. Od koga je, više nas ništa čudi, ali ako već Kirin to ne shvaća, možda Sanader uskoro shvati da se Reuters (ipak) ne može zaustaviti.

-------------------------------------------------------------------

Nadopuna: Sanaderu zaista nije trebalo dugo da kritizira Kirinovu smiješnu ideju. Tako je premijer, samo sat vremena nakon objave ovog članka na Indexu, inicijativu svog ministra usmjerenu protiv objave anonimnih dojava u medijima nazvao "deplasiranom".

Neven Barković