Foto: Sandra Šimunović

KAD JE došao na mjesto ministra unutarnjih poslova, govorilo se da se radi o vrhunskom stručnjaku, imao je auru tajanstvenog špijunskog "masterminda", sve oko Tomislava Karamarka bilo je obavijeno velom tajne. U zadnjih godinu dana pokazalo se da je on kapacitet Ivice Kirina, samo s malo boljim PR-om.

Karamarkov identitet

Bilo bi zanimljivo nabrajati sve bizarne izlete koje je "novi Kiro" imao otkad je zasjeo na mjesto prvog čovjeka MUP-a. Ipak, nekako najviše o Karamarkovu profilu govori činjenica da već, kako je sam priznao, mjesecima razmišlja o formiranju policijske konjice koja bi se trebala baviti uličnim neredima i obuzdavanjem navijača. Otkad je to javno rekao, na njegov je račun sletjela salva kritika, a većina njih je usmjerena na skupoću takvog plana i strah da se policija vjerojatno priprema za opće prosvjede. Pravi motiv nabave konjice vjerojatno je puno banalniji, a pokazuje kakav je zapravo vrhunski taktički planer naš ministar.

Ideja o konjici vjerojatno se rodila u kolovozu 2009. godine, kad su pripadnici Torcide, nagurani u pravokutnu formaciju, pomislili rastjerati slovačku policiju na konjima. To se pokazalo kao kolosalna greška, a već u prvom naletu Slovaka, koji su koristili klasičnu taktiku raspršivanja nadiruće gomile – dva koraka naprijed, jedan nazad – i u kasnijim masnicama i razbijenim glavama, vidjelo se da malobrojna grupa muškaraca ne može puno protiv nekoliko treniranih životinja. Vjerojatno se negdje u tom trenutku u glavnom uredu MUP-a upalila proverbijalna lampica, a Karamarko je pomislio "Vidiš, i mi bismo mogli ovako".

Karamarkova nadmoć

Samo, kao što to očito biva, ministar je počeo donositi odluke prije nego što je dobro promotrio situaciju, pa je previdio neke stvari. Torcidaši su na Slovake krenuli frontalno, reklo bi se suicidalno, jer su bili pretjerano sigurni u sebe. Da je tijekom studiranja malo bolje pazio na predavanjima o povijesti ratovanja, Karamarko bi znao da su počinili istu grešku koju su počinile i nebrojene barbarske horde kad su se suočavale s taktički nadmoćnijim protivnikom. Da je još malo više pazio, sjetio bi se da je konjica kao vojni rod nestala kad je klasični sustav ratovanja iz frontalnog prerastao u asimetrični. Urbano ratovanje diktira spremnost na borbu s više različitih strana, i zato nema smisla sjediti na životinji koja se može kretati samo prema naprijed.

Karamarkov ultimatum

Situacija u kontroli nereda je slična. Konjica, uvjetno rečeno, ima smisla ako se s jedne strane ulice nalazi ona, a s druge prosvjednici. Onda se može koristiti konje da bi se raspršilo gomilu, što je u nekim slučajevima prihvatljivije nego koristiti gumene i prave metke, ali pokušati kontrolirati navijačke nerede nakon nogometne utakmice konjicom je jednostavno glupa ideja. Navijači se nakon utakmica ne kreću kao jedinstvena masa, nego u manjim skupinama koje dolaze s različitih strana. Poslati u takav metež konjicu ima jednako smisla kao u digitalnom dobu, kad se podaci dijele preko svih zamislivih servisa, usmjeriti istragu o nestalom Registru branitelja na "svojevrsni inventar CD-a" zbog "nestalog" CD-a koji je cijelo vrijeme bio u sefu.

"Taktička briljantnost" Karamarka, vidljiva u ideji o konjici, vjerojatno najbolje pokazuje o kakvom se tu tipu "stručnjaka" radi, a u nekim trenucima čovjek se zaželi Ivice Kirina i njegove jednostavne iskrenosti. Jednostavno rečeno, Kirin i Karamarko su po sposobnostima otprilike na istoj razini, samo "kralj špijuna" ima malo širi vokabular i malo bolju PR službu.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje