Kakvo pisanje i čitanje, sjekira i igla naša su budućnost
SITUACIJA je sjajna i miriše na vrhunski provod. Prvi će razred uskoro biti mačji kašalj jer naši prvašići neće morati svladati trivijalnosti kao što su pisanje i čitanje već je novi kurikulum stavio naglasak na one bitne stvari kao što su šivanje i piljenje. Ne znam gdje su iskopali šivanje i piljenje, ali kada izjavite da su čitanje i pisanje relativno bitni jer mnogi klinci to nauče prije škole, a već u drugoj počnete trabunjati o iglama, pilama i tome kako će to izjednačiti dječake i djevojčice, stvari postaju apsurdne. Činjenica je samo to da će i dječaci i djevojčice biti izjednačeni u samo jednoj stvari - polupismenosti.
Pod kišobranom tobožnjeg oslobađanja programa izreklo se koješta, a taj "oslobođeni program" vrlo se brzo pretvorio u cirkusariju. Čak i kada bi se radilo o specijalnoj školi, toliko sužen program bio bi ipak malo previše. Čitanje i pisanje nisu opterećenje i opcija s kojom se može kalkulirati već osnova.
Osnova do te mjere da se morate zapitati jesu li ti ljudi glupi ili nas pokušavaju zabaviti Pythonovskim humorom. Djeca koja U ŠKOLI NE UČE ČITATI I PISATI već ŠIVATI i PILITI. Samo malo, zajebavate li se vi? Govorimo o osnovnoj školi, a ne tečaju za švelje i zaposlenike pilane. Ako smo već tako krenuli zašto ih odmah ne naučiti kako sakupljati plastične boce jer ako će ovako reformirati školstvo, "bocanje" će svakako biti jedna od vještina koja će im biti od velike koristi. Primjerice, kako "utopiti" flaše bez kaucije tako da ih taktički strpate na dno vreće ili kako izbjeći da vam cirkularna pila ne odreže baš sve prste, mogli bi postati novi predmeti.
Usporavamo tempo.
Nepotrebno je isticati da bi cijepanje drva, sortiranje otpada, hvatanje buha, klackanje i metenje mogli zamijeniti nečim kao što je, vjerovali ili ne, informatizacija mališana, ali razumljivo je i da je teško odvagnuti i odlučiti se što je važnije. Piljenje ili korištenje računala? Kako odlučiti kad su obje stvari od presudnog značaja prilikom zapošljavanja jer koliko ste puta na razgovorima za posao čuli to antologijsko pitanje: "Nego, na stranu curriculum vitae, kakav si ti na stolarskoj pili i barataš li `lisičjim repom`?" Bit će to radni kadar za koji će se Europa otimati. Da samo vidite kad im na vrata bane Ivan Horvat, grmalj od kojih dva metra, ne zna ni jedan strani jezik (a i svoj nabada), nema pojma o računalima, ali zato može "prosjekirat" kroz metar drva za manje od petnaest minuta, a ni krpanje čarapa mu nije strano.
Strpite se i kroz desetak ćete godina biti svjedocima reforme koja će Ivana Mažuranića natjerati da u grobu "zavrti helić". Drago djeco, čitanje i pisanje savladat ćete do kraja petog razreda jer to je li-la, matematika će biti izborni predmet i nećete je susretati do kraja srednje škole, fakultet će vas specijalizirati za visoku nauku kao što je zagonetna "kemija" i izvjesna "fizika", a na fakultetu bi se po prvi puta trebali susresti i sa književnim klasicima kao što su "Grga Čvarak" i "Poštar Zeko Brzonogi". Bit će to kurikulum za anale i kadar koji tjera da se zapitate zašto ostale europske zemlje nisu svoje drvosječe obučili kao i mi.
Na stranu cinične opaske i sarkazam koji možete rezati nožem (ili pilom). Razumljivo je da djecu ne treba zatrpavati suludim programom neprimjerenim za njihov uzrast, ali u isto vrijeme, pisanje i čitanje ne spadaju u tu kategoriju.
I budimo iskreni, trebamo li to uopće isticati?
Foto: Ilustracija