SVE TO PONEKAD izgleda kao da je stavljeno na glavu. Kao da su sve vrijednosti jednostavno preokrenute, pa se loše stvari smatraju dobrima ili neutralnima, a dobre ili neutralne lošima. Recimo, kad se čelnik jedne javne gradske tvrtke žali kako mu je 35 tisuća kuna premala plaća, to je loše, a kad privatni poduzetnik kupi avion po 17 milijuna dolara, to je neutralno, ali u Hrvatskoj je stvar potpuno drukčija.

Privatni novac

Radi se o usporedbi reakcija javnosti na dvije vijesti koje su izašle ovih dana. Prvo je objavljeno kako je Željko Kerum kupio avion po 17 milijuna dolara. Kao da nije dovoljno što su ga mediji ponovno uzeli na zub, komentari čitatelja uglavnom uzimaju oblik "seljačina", "šta će njemu avion, majku mu njegovu" i slično.

Uopće je glupo objašnjavati kako je s neke moralne točke gledišta sasvim svejedno koliko novaca je Kerum potrošio na svoj avion. On je taj novac zaradio, na njega je platio porez, taj je novac njegov, i ako želi potrošiti svaku zarađenu kunu na avione, Maybache, jahte il bilo što drugo, to je njegova stvar.

Javni novac

S druge strane, izašla je i vijest o tome Ivo Čović, novi šef Zagrebačkog holdinga, izjavio kako mu je jadnom plaća od 35 tisuća kuna premala, jer su "plaće u privatnom sektoru puno veće". Malo ljudi se pobunilo oko toga, čitatelji se uglavnom slažu s tom konstatacijom, jer kako i zašto bi direktor jedne tako moćne tvrtke kao što je Holding trebao pristati na malu plaću i to je na kraju krajeva njegova stvar.

Naravno da nije njegova stvar, jer Holding nije privatna tvrtka, nego javni monstrum koji siše život samog Zagreba. Stoga nije svejedno kakve on apetite ima, unatoč ideji o tome kako "profesionalci i trebaju biti adekvatno nagrađeni". Čovjek se naime žali na nisku plaću u usporedbi s onima u privatnom sektoru, ali mu nije palo na pamet ponuditi svoju stručnost privatnicima, nego je nesebično odlučio služiti javnosti. Kao i prije toga, kad je pokazao svoju punu stručnost u praktički nemogućoj misiji direktora uprave tvrtke koja ima monopol na tržištu distribucije struje.

Lekcija

No, kako to obično biva u strogo malograđanskim sredinama, Čović je uglađeni gospodin, revni državni službenik koji se previše ne ističe, pa na sebe nije navukao bijes zavidne javnosti, dok je Kerum temperamentni Dalmatinac koji se ne libi pokazati koliko je zaradio, pa ga svi redom mrze. Ako ga ne mrze, onda im je barem muka što taj "vlaj" zarađuje te silne novce. Kako samo može?

Za očekivati je da će Kerumova kupovina aviona dobiti bar jedan negativan novinski komentar, dok je malo vjerojatno da će istu sudbinu doživjeti i Čovićevi nezasitni apetiti. Uostalom, nije li i sam premijer Sanader otvorio sezonu lova na ljude kao što je Kerum, kad je splitskog biznismena skoro pa optužio za lošu gospodarsku sliku države?

To što Hrvati još uvijek nisu naučili razlikovati privatno i javno čak i nije najveći problem ovdje, problem je upravo ona malograđanština koja ih sprečava da shvate kako se oko nekih stvari trebaju uzrujavati, jer ih pogađaju direktno, a oko nekih ne trebaju, jer nemaju veze s njima.

I sve dok se to ne nauči, bit će moguće imati javne dužnosnike koji se ponašaju kako god im drago, zato što su i "oni samo ljudi", pa će moći biti uslikani kako u tri ujutro lupaju po poker aparatu, a sljedeći dan idu voditi ministarstva, kako koriste javna sredstva prijevoda da bi u susjednim državama dogovarali prodaju državnih tvrtki, a za sve loše uvijek krive Kerume.