"TREBA vjerovati u sebe, u obitelj, treba vjerovati u svoju državu i sve će nekako biti dobro", poručila je naciji televizijska voditeljica Dijana Čuljak Šelebaj. Iz njezine spasonosne jednadžbe nekim čudom ispao je Bog, što je nepopravljiva šteta, s obzirom da je on jedino što nas još može spasiti u ovoj situaciji. Ali eto, kad već nema njega, moramo se pouzdati u naše bogomdane političare.

Bijegom se pokušao spasiti

Krenimo od Damira Polančeca, alfe i omege hrvatska privatizacije. On je na primjeru Sunčanog Hvara svima demonstrirao kako se treba nositi s problemima. Najprije je mjesecima doslovno bježao od hvarskog gradonačelnika Pjerina Bebića: nije mu se javljao na telefon, obećavao da će se javiti "poslije Dnevnika" (pa nije nikad), poručivao preko tajnice da je "sve riješeno", da će sve stavke iz (tajnog!) ugovora s Orcom biti ispoštovane. I još nisu. Ali sad kad je trebao konačno s Bebićem sjesti za stol, poručio je da ne želi imati s njim posla. Ne želi da izabrani gradonačelnik sudjeluje u pregovorima oko prijenosa dionica Sučanog Hvara na Grad Hvar, jer - kaže potpredsjednik Vlade - "gradonačelnik neprestano postavlja nove uvjete i na neprimjeren način komunicira s njim". On bi radije imao posla s onima koji ga slušaju i poštuju.

Recimo, s onima koji mu u loži stadiona u Koprivnici nakon svake utakmice Slaven Belupa dolaze na rukoljub i klanjanje. Polančec je car Podravke koja je stavila hipoteku praktički na svu imovinu, u iznosu od 900 kuna, režu se plaće i ugovori, a Polančec - navodno uz Podravkinu pomoć - kupuje reflektore nižerazrednom nogometnom klubu. Tu problema nema.

Ispao je prava - faca

S problemima se ne mora nositi ni Nadan Vidošević, jer ih očito nema, kao što ne mora brinuti ni o financijskoj krizi jer je na božićnom domjenku Hrvatske gospodarske komore više puta izjavio da "Hrvatska nije u krizi". Obilato je počastio partnere i novinare, podijelio gomile darova i širokih osmijeha (s rupicama u obrazima!), otpočinjući tako svoju kampanju za predsjednika države. S najvećim izgledima da uspije.

Pritom je prkosio Sanaderovoj uputi da se svi suzdrže od Božićnih domjenaka i darivanja. Ispao je Nadan pravi baja, pokazao da neće dopustiti da mu jednako raskalašeni premijer govori ima li krize ili nema. Valjda on bolje zna. A što se love tiče, ona ionako nije njegova. Dolazi od svih onih poduzeća koja sve manje znaju kako će isplatiti plaće i održati zaposlenost u idućoj godini. Ali, najprije moraju dati Nadanu, pa onda radnicima. Nešto poput feudalnog pravila prve bračne noći.

Premijer Sanader jako se naljutio na raskalašenog Nadana. I odgovorio mu istom mjerom. Pristao je na zahtjeve sindikata da im poveća plaće u idućoj godini za šest posto, što će državni Titanic odvesti još bliže dnu, ali će zato Sanadera približiti srcima birača. U to ime najavio je i podjelu Božićnica umirovljenicima, potvrđujući time mantru Dijane Čuljak kako "treba vjerovati u svoju državu i sve će nekako biti dobro". A odakle će država namaknuti novac za svoja obećanja, po kojoj cijeni i pod koju cijenu (primjerice, ukidanja kredita za privatni sektor) to sada nije bitno. Bitno je samo da Sanader obrani svoj rejting u javnosti (i to mu, na opći užas, polazi za rukom), isto kao što ga "mlaćenjem tuđim po trnju" održava i lijepi Nadan. Vidošević dijeli poklone kupljenje tuđim novcem, a Sanader dijeli plaće kojih nema.

Pa tko ih onda ne bi volio?

Kao što svi vole Milana Bandića. Nema kome zagrebački Franjo Tahi nije udijelio tuđi novac. Prvo deset milijuna u svoju propagandnu mašineriju zvanu Zagreb.hr, a onda u medijske kuće koje bildaju njegov imidž, pa u Thompsonov koncert, pa za koncerte u Parizu i Mostaru... Lova samo curi. Zagrebački holding tone sve dublje. A gazda Milan (opet na užas svih protivnika) raste u anketama i srcima svojih građana.

Navikli smo proteklih godina ovakvo ponašanje političara nazivati jeftinim populizmom. Samo što on nikada do sada nije bio ovako skup. Nema veze, sve će to narod pozlatiti.