ŽIVJETI u Hrvatskoj znači prihvatiti da živiš u državi koja društveno, moralno, ekonomski i politički stagnira. Ta stagnacija je ustvari nazadovanje jer usporedive države napreduju, a Hrvatska sve više zaostaje u svakom smislu. Oni koji su donedavno bili iza Hrvatske sada su ispred, a svi koji su još uvijek iza se sve brže približavaju i samo je pitanje vremena kada će je prestići.

Živjeti u Hrvatskoj znači prihvatiti da se ništa ne mijenja, bar ne na bolje. To je život vječitog čekanja bolje sutrašnjice, koja nikada ne dolazi, uz istodobno slušanje političara kako stalno najavljuju put prema toj boljoj sutrašnjici iako nikada ništa ne poduzimaju da se pođe tim putem.

Koliko je Hrvatska rigidna država se pokazalo na primjeru jedne realno minorne i beznačajne promjene, ukidanja obavezne članarine HGK. Ta mala promjena koju nitko u državi ne bi ni primijetio, ali bi bila signal da se ipak neke stvari mogu mijenjati na bolje, izazvala je toliku političku paniku, spletkarenja i otpor da se nakon odbijanja tako male, ali simbolične promjene ne treba više nadati nikakvom pozitivnom pomaku Hrvatske u bližoj budućnosti.

Iako je u početku sve izgledalo idilično, uz ujedinjenje različitih političkih i svjetonazorskih strana, u svega nekoliko dana HDZ je uspio ucijeniti ili kupiti dovoljno političkih opcija da je cijela inicijativa pala u vodu.

Politička trgovina kakva se ne viđa često

HSLS, koji je u početku otvoreno podržavao ideju ukidanja obavezne članarine HGK, brzo se predomislio i nevješto pokušao izvući iz činjenice da je popustio pritisku "stranke majke", tj. HDZ-a. Predsjednik HSLS-a Dario Hrebak je otišao toliko daleko da je cijelu inicijativu nazvao populističkom unatoč tome što je njegova stranka samo par dana prije bezrezervno podržavala ukidanje obavezne članarine HGK. Rijetkost je da neka politička stranka u tako kratkom roku sasvim mijenja službeni stav, čak i u političkoj trgovini Hrvatske.

Taj razvoj događaja je još sramotniji ako se uzme u obzir da je sama potpredsjednica HSLS-a Saša Poljanec-Borić još prošlu subotu izjavila kako je HSLS za ukidanje obvezne članarine HGK, pa čak i cijelog niza drugih strukovnih komora, i da je to "jednostavno DNK HSLS-a" te da oko toga nema nikakvih pregovora. Ali moglo je biti gore, gđa. Poljanec-Borić je bila nositeljica liste HSLS-a za EU parlament pa je HSLS mogao mijenjati stav za 180 stupnjeva u nekoliko dana u samom srcu EU i tako još više sramotiti Hrvatsku. Uglavnom, HSLS je još jednom pokazao da mu je jedina svrha da bude samo žetončić HDZ-a i da se od te stranke, koja praktički po broju glasova i ne postoji, ne treba više ništa očekivati. O mrtvima sve najbolje, pa ga je najbolje više i ne spominjati.

Prva u obranu stala Radnička fronta

Jedna od prvih koji su stali u obranu HGK je, začudo, Radnička fronta, deklarativno radikalno lijeva politička opcija koja se začuđujuće često nalazi na istoj strani kao HDZ. Oni se, za razliku od ostalih, bar nisu prodali HDZ-u, nego su stali protiv inicijative ukidanja obavezne članarine HGK čisto iz ideoloških razloga i mržnje. Sama čelnica RF-a Katarina Peović je javno izjavila da ne žele podržati inicijativu jer će tako će "42 kn" završiti u "džepovima privatnika". Kako zaposlenici HGK imaju relativno visoka mjesečna primanja za hrvatske prilike, do samog predsjednika koji mjesečno zaradi do 60.000 kn, borba za prava radnika nema veze s ovim stavom. S obzirom na to koliko često RF zagovara i brani iste stvari kao i HDZ, otvara se pitanje radi li se o nekoj vrsti kontrolirane oporbe ili RF isključivo vodi politiku opstruiranja svih pozitivnih promjena u Hrvatskoj sam od sebe.

U obranu časti HGK i HDZ-a se uključio i sindikalist Vilim Ribić preko Gospodarsko-socijalnog vijeća koje je jučer na sjednici raspravljalo o "Društvenim implikacijama prijedloga o ukidanju obvezne članarine HGK" i kojeg je Ribić predsjednik. U izjavi za javnost Ribić, tj. Gospodarsko-socijalno vijeće, poziva se na iste argumente kao i HDZ. Tako je HGK odjednom postala jedna od ključnih državnih institucija čijom propasti se dovodi u pitanje samo funkcioniranje države i povjerenje građana u sve institucije RH. Ne samo to, nego se žali za slabljenjem mnogih državnih institucija, pa tako i HGK, "uslijed globalne financijske krize, pritiska na javne izdatke te suženih materijalnih i kadrovskih resursa".

Ribić u obrani časti HGK

To što je globalna financijska kriza u normalnim državama prošla prije više od desetljeća, a Ribić je još uvijek koristi kao argument zašto ništa ne treba mijenjati, ili da su javni izdaci, tj. rashodi proračuna i u godinama najljuće krize stagnirali, a zadnjih nekoliko godina kontinuirano i snažno rastu, g. Ribiću nisu baš važne činjenice. Smiješno je i pozivanje na manjak kadrovskih resursa, a broj zaposlenih u javnome sektoru stalno raste i čak je rastao u vrijeme spomenute globalne financijske krize koja za cijeli svijet, osim za g. Ribića, već spada u davnu prošlost. No čak su i sam g. Ribić te ostatak GSV-a svjesni da HGK ne služi ničemu, pa upozoravaju da bi članstvo na dobrovoljnoj bazi dovelo do urušavanja institucije. Da HGK nudi uslugu koja nešto vrijedi, ne bi se bojali ukidanja prisilne naplate članarine. G. Ribić je puno puta pokazao da svojih radom opravdava visinu plaće jer je jako uspješan u obrani uhljeba.

U politici RH postoje ljudi koji isključivo služe HDZ-u u kriznim situacijama, tzv. "žetončići". U normalnim uvjetima su šutljivi, nevidljivi, ali kada ih HDZ aktivira, naglo postanu jako glasni. Jedan od tih žetončića je Radimir Čačić. Iako je puno puta javno istupao protiv HGK, ipak je naglo promijenio mišljenje, kao i Dario Hrebak. U Hrvatskoj politički otpadnici kao g. Čačić često završe kao žetončići HDZ-a, što je svojevrsna politička mirovina. Njih se aktivira po potrebi, bilo na lokalnoj ili nacionalnoj razini, a ostatak vremena uživaju u mirovini koju su zaslužili služenjem interesima HDZ-a.

Hrvatska - zarobljena država

U konačnici je situacija s ukidanjem obvezne članarine HGK samo potvrdila da je Hrvatska ušla u razdoblje zarobljene države. HDZ se toliko razgranao po institucijama da sasvim kontroliraju sve što se događa u državi. Demokracija postoji samo na papiru, a dopušteno je samo onoliko koliko dopuštaju HDZ i Andrej Plenković. Hrvatska je upravo onakva kakva HDZ želi da bude i napravit će sve u svojoj moći da takva i ostane.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala