POSTOJE vječne teme u Hrvatskoj koje se otvaraju svakih nekoliko godina. Razlog je taj što se mnoge teme u Hrvatskoj samo stavljaju pod tepih i odlažu za neko buduće vrijeme. Najbolje što se dogodi oko tih tema je da se pronađe nekakva zakrpa problema, bez pravog rješenja. A svaka zakrpa traje tek neko vrijeme i problem se opet pojavi kroz nekoliko godina, kada se novom zakrpom opet prebaci na neke buduće generacije.

Jedna od tih tema je reforma Zakona o radu, tj. moderniziranje radnog zakonodavstva koje prema većini parametara ne služi namjeni zbog koje postoji, a to je zaštita radnika i uređeno tržište rada u skladu s modernim ekonomskim, tehnološkim i socijalnim odnosima u društvu. 

Pitanje Zakona o radu u Hrvatskoj je komplicirano, i to umjetno zakomplicirano brojnim zakrpama iz prošlosti i stalnim odgađanjem donošenja cjelovitog rješenja. Ali jedno je jasno svima: trenutno rješenje ne odgovara ni radnicima ni poslodavcima. U problemu su posebno mladi radnici jer teško dobivaju ugovor na neodređeno, a time im je otežano sudjelovanje u financijskim tokovima, ponajprije dugoročno zaduživanje za velike investicije kao što su kupnja stana.

Umjetno stvoreni sukob

S druge strane, poslodavci izbjegavaju ugovore o radu na neodređeno jer je sam Zakon o radu po pitanju takvih ugovora previše restriktivan i jako otežava sankcioniranje i otpuštanje radnika. 

Na prvi pogled su u pitanju dva sukobljena interesa - radnika za sigurnijim zaposlenjem bez strepljenja hoće li za pola godine, godinu imati posao, a s druge strane poslodavaca koji su svjesni da im je zapošljavanje radnika na neodređeno veliki rizik. Ali taj sukob je umjetno stvoren lošim zakonskim rješenjima te stvara umjetnu podjelu u društvu. Interesi poslodavaca i interesi radnika nisu u sukobu. Oni su komplementarni.

Zadovoljstvo radnika i veća sigurnost zaposlenja je u gospodarskom interesu cijele države jer olakšava pristup financijskim tržištima većem broju ljudi, dovodi do većeg zadovoljstva poslom što podiže produktivnost, pod uvjetom da zakon dobro definira odgovornosti i prava radnika, a olakšava i dugoročne makroekonomske probleme jer ima pozitivan utjecaj na demografiju, tj. broj rođene djece, što je važno za buduću održivost mirovinskog sustava. Isto tako treba imati na umu da je bilo kakvo poslovanje rizična aktivnost i sama priroda gospodarskog ciklusa nužno dovodi do perioda kada je potrebno više radnika, kao i perioda kada je potrebno manje radnika.

Poslodavci se u svakom segmentu moraju moći prilagođavati tim promjenama, pa tako i brojem zaposlenih. Trenutno zakonsko rješenje stavlja prevelike restrikcije na otpuštanje radnika u periodu slabije gospodarske aktivnosti, što je u trenucima recesije dodatan uteg poslodavcima i povećava vjerojatnost propasti poslovanja. A u toj situaciji, umjesto da kompanija smanji broj zaposlenih, svi zaposleni ostaju bez posla. Poslodavci su toga svjesni pa u vrijeme gospodarskog rasta zapošljavaju i manje radnika nego što im je potrebno ili zapošljavaju na određeno vrijeme, jer znaju da im je jako teško riješiti se viškova u doba krize.

Severova izjava je potpuno pogrešna

Znači, za veću konkurentnost gospodarstva, što je samo eufemizam za skup institucija, politika i ostalih faktora koji utječu na produktivnost u nekom gospodarstvu, zadovoljstvo radnika je prednost, a ne mana. Slijedom toga je i dobar Zakon o radu jako bitan za konkurentnost, ali ne u smislu da je isključivo naklonjen poslodavcima, nego da dobro balansira prava i obveze kako radnika tako i poslodavaca. To ne vrijedi za trenutni Zakon o radu u Hrvatskoj, koji ne odgovara nikome.

Stoga je izjava gospodina Severa koju je iznio u emisiji Otvoreno o tome kako su radnici kolateralne žrtve konkurentnijeg gospodarstva potpuno pogrešna. Ne samo da je pogrešna nego perpetuira umjetno stvoren sukob između radnika i poslodavaca koji postoji u Hrvatskoj, a dobrim dijelom proizlazi iz loših zakonskih rješenja, poglavito Zakona o radu.

>> Sindikalist ministru u Otvorenom: Konkuretnije gospodarstvo bi ugrozilo naše radnike

Doduše, dotični je kasnije pojasnio kako to ne vrijedi za Njemačku, Austriju i Francusku, nego samo za Hrvatsku. No u tome i je problem, što je svako dosadašnje krpanje Zakona bilo kontraproduktivno, ne samo za radnike nego i za poslodavce, a time i za opću konkurentnost gospodarstva. 

Strah od mijenjanja jednog lošeg zakona koji nije usklađen sa suvremenim ekonomskim tokovima, koji je doveo do toga da je postotak radnika koji u Hrvatskoj rade na određeno među najvišima u EU, nije rješenje i jedini njegov efekt će biti opiranje sveobuhvatnom rješenju s još jednom zakrpom i ponovnim prebacivanjem problema za neko buduće vrijeme. I ciklus se nastavlja. 

Konkurentnost gospodarstva podiže dohotke i kvalitetu života

Problemi tržišta rada u Hrvatskoj su poznati i međunarodnim institucijama. Prema Izvješću o konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma za 2019., kvaliteta tržišta rada je jedna od kategorija u kojoj Hrvatska najgore stoji, tek je na 94. mjestu u svijetu, uz Ganu i Honduras. Hrvatska je još gore rangirana u podsegmentu "Fleksibilnost tržišta rada", prema kojemu je tek 117. u svijetu, u društvu Nepala i Gabona. 

Ako gospodin Sever želi razgovarati o konkurentnosti, onda bi trebao prvo objasniti kako to da se Hrvatska prema efikasnosti tržišta rada nalazi u društvu zemalja trećeg svijeta, i to puno smanjuje ukupni rang konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, a on zastupa tezu da liberalizacija nije potrebna?

Važnije od toga, treba objasniti zašto tvrdi da rast konkurentnosti nije u interesu radnika ako je korelacija između indeksa konkurentnosti i medijalnog dohotka stanovništva neke zemlje snažno pozitivna, što je i teoretski te modelima predviđeno i objašnjeno. Jednostavno rečeno, konkurentnost gospodarstva podiže dohotke stanovništva, kvalitetu života i nacionalno bogatstvo. 

I najbolji zakon o radu je mrtvo slovo na papiru ako nema posla

Najgore od svega je to što gospodin Sever ne razumije da najbolju zaštitu radnika osigurava propulzivno i rastuće gospodarstvo. Točnije, radnici su najbolje zaštićeni kada je nezaposlenost toliko niska da je teško pronaći radnika te se poslodavci međusobno bore za zapošljavanje ono malo radnika na tržištu koji su još nezaposleni.

I najbolje pisan Zakon o radu koji maksimalno štiti radnike je samo mrtvo slovo na papiru ako su poslovi toliko oskudni da će radnik prihvatiti bilo kakav tretman i bilo kakvu plaću u strahu da ne ostane bez posla jer će drugi jako teško pronaći. Kada radnik zna da lako može naći drugi posao ako poželi, iz bilo kojeg razloga, onda ne mora trpjeti mobing, nisku plaću, neplaćene prekovremene i druge zlouporabe od strane poslodavca. 

Pravo rješenje problema radničkih prava je u gospodarskom rastu

U konačnici je najbolja garancija dobrog tretmana radnika i viših plaća manjak radne snage na tržištu i, posljedično, međusobna bitka poslodavaca za svakog radnika. Ta bitka se odvija nuđenjem bolje plaće, ali i boljih uvjeta rada, kao što su broj slobodnih dana, fleksibilno radno vrijeme, godišnji bonusi, trinaesta plaća itd. 

Pravo rješenje problema radničkih prava je u gospodarskom rastu, širenju kompanija u Hrvatskoj, rastu broja poduzetnika i privlačenju investicija. Politike i zakoni koji pomažu u ostvarivanju tih ciljeva ujedno pomažu i u podizanju radničkih prava. Politike i zakoni koji smanjuju potencijalni gospodarski rast, a time i rast broja poslova, ujedno i smanjuju radnička prava. 

Kako Hrvatska ima relativno rigidan Zakon o radu koji snižava konkurentnost gospodarstva, a time i potencijalni gospodarski rast te broj dostupnih poslova, onda je liberalizacija Zakona o radu ono što će dovesti do bolje zaštite radnika, posebno s obzirom na to da je prerigidan Zakon o radu razlog zbog kojeg poslodavci izbjegavaju s radnicima potpisivati ugovore na neodređeno. 

Sindikati su ljuti protivnici reformi u Hrvatskoj

Sindikati su često najljući protivnici svih reformi u Hrvatskoj. Reformi za koje svi znamo da su potrebne kako bi Hrvatska izašla iz kruga stalnog krpanja stvari koje se očigledno raspadaju i sprječavaju gospodarski, socijalni i društveni napredak. A slabiji gospodarski rast nužno dovodi do stvaranja manje radnih mjesta i slabijeg rasta plaća.

Tako se sindikati svojevoljno stavljaju u paradoksalnu situaciju da radnicima rade štetu. Jedini koje zaista štite je onaj dio javnog sektora koji svojom neefikasnošću, nebrigom, korupcijom, nepotizmom i nesposobnošću parazitira na radu radnika u privatnom sektoru, korisnih i savjesnih radnika u javnom sektoru te poduzetnicima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala