U VELJAČI 2003. godine Leonardo Notarbartolo uhićen je kao vođa skupine talijanskih kradljivaca. Optuženi su za provalu u trezor smješten dva kata ispod Antwerp Diamond Centra, iz kojeg su odnijeli rinfuzne dijamante, zlato, nakit i drugi plijen vrijedan više od 100 milijuna dolara. Vjerovalo se da je trezor neprobojan. Opremljen je s 10 sigurnosnih razina, uključujući infracrvene detektore topline, doppler-radar, magnetsko polje, seizmički senzor i bravu sa 100 milijuna kombinacija. Bila je to pljačka stoljeća, za koju policija ni danas nema točno objašnjenje kako je izvedena, piše američki magazin Wired.

Plijen nikad nije pronađen, ali je Notarbartolo na temelju posrednih dokaza osuđen na 10 godina. Uvijek je negirao da je na bilo koji način povezan sa zločinom i odbijao je razgovarati o tome s medijima. Posljednji je šest godina šutio u zatvoru na istoku Belgije. Sve dok se nije predomislio i odlučio primiti novinara Wireda. ”Možda sam lopov i lažljivac, ali ispričat ću vam istinitu priču”, započeo je na francuskom jeziku s jakim talijanskim naglaskom.

Savršeno odrađen posao

Bila je nedjelja, 16. veljače 2003. godine, kad je Notarbartolo u iznajmljenom Peugeotu 307 krenuo iz Antwerpena prema Bruxellesu. Na suvozačkom mjestu bio je Speedy, njegov prijatelj iz djetinjstva. Surađuju već 30 godina, iako je Notarbartolo svjestan da Speedy ima naviku zabrljati na kraju svakog posla. Zbog toga su ostali iz njihove grupe bili protiv Speedyjeva sudjelovanja. No Notarbartolo je branio svoga prijatelja i tvrdio da će biti koristan.

I bio je. Odradili su posao savršeno: bez alarma, bez policije, bez problema. Pljačka je ostala neotkrivena do ponedjeljka ujutro. Ostatak ekipe već je bio na putu za Milano, gdje su trebali podijeliti plijen. Notarbartolo i Speedy trebali su još samo spaliti inkriminirajuće dokaze koji su se nalazili u vreći na stražnjem sjedištu Peugeota 307. Nije bilo razloga za zabrinutost. Odnijeli su dijamante, zlato i nakit vrijedan 100 milijuna dolara, koji nikad neće biti pronađeni. Ali zato je njihov otpad pronađen.

Notarbartolo je s autoputa skrenuo na blatnjavi put koji vodi u šikaru. Izašao je iz vozila kako bi osmotrio okolinu te naložio Speedyju da pričeka. Mjesto je djelovalo izolirano i napušteno. Odlučio je ovdje spaliti otpad. Prizor koji je zatekao kad se vratio do automobila ga je šokirao. Sadržaj vreće za smeće bio razasut svud uokolo. Blato oko vozila bilo je prepuno sićušnih dijamanata. Trebalo bi nekoliko sati da se sve to ponovno prikupi. Speedy je ipak zabrljao. Hvatala ga je panika, pomislio je da netko dolazi. ”Vrati se u auto! Idemo!”, naredio mu je Notarbartolo. Bili su usred šume, iz daljine se čuo zvuk vozila na autocesti. Nitko nikad neće pronaći otpad koji je Speedy prosuo po šikari i blatu.

Dijamantna ekipa

Patrick Peys i Agim De Bruycker bili su na čelu Dijamantne ekipe, jedine policijske jedinice na svijetu specijalizirane za dijamante, koju je belgijska vlada ustrojila 2000. godine. Njihov je zadatak nadzirati antwerpensku Dijamantsku četvrt. Oko 80 posto svih nebrušenih dijamanata na svijetu prolazi kroz ovo područje. Samo 2003. godine ovdje se trgovalo dijamantima vrijednim tri milijarde dolara.

Peys i De Bruycker bili su prvi na licu mjesta kad je pljačka otkrivena u ponedjeljak ujutro. Sto sefova od njih 189 u možda najbolje čuvanom trezoru na svijetu bilo je opljačkano. Pod je bio prepun novčanica, nakita i baršunastih kutija. Činilo se da su lopovi imali toliko plijena da jednostavno nisu mogli sve odnijeti. Dvojica policajaca bila su zapanjena činjenicom da stoje usred trezora, da je sigurnosni sustav potpuno funkcionalan te da se alarm nije oglasio. Radi se o nesvakidašnjoj pljački.

Još 2000. godine Notarbartolo je unajmio mali ured u Antwerpen Diamond Centru. Želio je izbliza pratiti taj svijet. Predstavio se kao uvoznik dragulja iz Torina i kupovao male količine dragog kamenja. Nitko nije slutio da se radi o jednom najboljih lopova na svijetu. Karijeru je započeo kao 6-godišnjak još 1958., kad je lokalnom trgovcu ukrao 5000 lira. Majka ga je istukla, ali on je pronašao svoj životni poziv.

Kad je zašao u tridesete, počeo je okupljati ekipu lopova. Svatko je imao svoju specijalnost. Većina ih je dolazila iz okolice Torina, pa je grupa postala poznata kao Torinska škola. Notarbartolova specijalnost bila je šarm. Zahvaljujući tome uspio se uvući u mnoge antwerpenske urede, radionice i trezore. Antwerpen ga je zanimao i kao dobro mjesto za zaradu. Dijamantna ogrlica ukradena u Italiji mogla se rastaviti, a pojedinačni dragulji prodati za gotovinu u Antwerpenu. Dvaput mjesečno dolazio je u grad, a potom se vraćao supruzi i djeci u podnožju Alpa.

Najsofisticiranije mjere osiguranja

Kad bi prodavao ukradenu robu, uvijek bi trgovao s nekoliko provjerenih kupaca. Jedan od njih bio je židovski trgovac koji mu je jednog dana prišao i rekao: ”Želim te angažirati za jednu pljačku. Veliku pljačku”. Brzo su se dogovorili. Notarbartolo je za nagradu od 100.000 eura trebao odgovoriti na pitanje može li se opljačkati trezor u Antwerpen Diamond Centru. Bio je prilično siguran da ne može, ali s obzirom na to da je i sam imao sef u tom trezoru, rado je prihvatio 100.000 eura da bi trgovcu pokazao o kako se izazovnom planu radi.

Mjere osiguranja bile su možda i najbolje i najsofisticiranije na svijetu. Notarbartolo je bilježio redom: policijska straža na ulici, neprobojna stakla, videonadzor, čelični stupovi za sprječavanje pristupa vozilima, vlastita zaštitarska služba unutar zgrade... Potom je kriomice fotografirao trotonska čelična vrata trezora koji ima šest različitih načina zaštite, među kojima je i specijalna brava sa 100 milijuna kombinacija. Sama blindirana vrata trezora mogla su izdržati 12-satno bušenje, a već nekoliko sekundi bušenja aktiviralo bi seizmički alarm. Kad bi se vrata i uspjela otvoriti, time bi se prekinulo magnetsko polje i aktivirao alarm. 

Sve je to značilo da je tijekom dana nemoguće ući u zgradu, a kamoli u trezor. Pljačka se morala izvesti tijekom noći, dok zgradu čuva samo tehnološka zaštita, koja se morala demontirati u miru i tišini. Osim nadzornih kamera, unutar trezora bili su postavljeni detektori pokreta, topline i svjetla. Svaki pojedinačni sef također je trebalo nekako otvoriti, a brave su imale 17.576 mogućih kombinacija.

Notarbartolo i danas iz svoje zatvorske ćelije tvrdi da je pljačku izveo spomenuti židovski trgovac draguljima. Međutim, njegovo sicilijansko podrijetlo odaje drukčiju priču. Notarbartolo je rođen u Palermu u obitelji poznatoj po mafijaškim vezama. Njegov rođak Benedetto Capizzi uhićen je prošle godine pod optužbom da je jedan od mafijaških šefova, a talijanski su istražitelji razgovarali s Notarbartolom u belgijskom zatvoru o mogućoj Capizzijevoj ulozi u pljački.

Međutim, Notarbartolo je negirao bilo kakvu vezu s Capizzijem. Židovskom je trgovcu, tvrdi, rekao kako se u trezor ne može ući i u to je zaista vjerovao sve dok se nije uvjerio u suprotno. Tek nakon pet mjeseci ponovno se sastao s trgovcem dijamantima i predao mu svoja zapažanja i fotografije. Kad su se sljedeći put sastali trgovac ga je poveo u neko staro skladište i pokazao mu savršenu kopiju trezora iz Antwerpen Diamond Centra, izrađenu prema njegovim fotografijama.

Specijalist za alarme

Tamo je zatekao trojicu Talijana, čija imena ni danas ne želi otkriti, nego im navodi nadimke. Genij je bio specijalist za alarme, Monster je bio električar, mehaničar i vozač, dok se najstariji među njima, Kralj ključeva, predstavio kao stručnjak za brave. Od Notarbartola je tražio da mu donese kvalitetnu snimku 30-centimetarskog ključa bez kojeg se ne mogu otvoriti vrata trezora. Talijan je isprva bio skeptičan, no čini se da je u rujnu 2002. ipak uspio instalirati malu kameru u prostoriju ispred trezora, koja je snimila ključ dok je čuvar jednog jutra otvarao vrata.

U četvrtak ujutro, 13. veljače 2003. godine, dva dana prije pljačke, policijski su helikopteri pratili kolonu koja štitila blindirani kamion na putu u Antwerpen. Mjesečna pošiljka dijamanata najvećeg svjetskog proizvođača De Beersa, koji kontrolira 55 posto svjetskog tržišta, stigla je iz Londona u Antwerpen Diamond Center. Trezor je bio pun.

Dan prije pljačke, Notarbartolo je ušao u trezor, kao i toliko puta dotad. Čuvari su ga već poznavali i nisu previše obraćali pažnju. Uvježbanim je pokretom iz unutrašnjeg džepa izvukao lak za kosu i poprskao senzor topline i pokreta. Tanki sloj spreja onemogućio je aktivaciju alarma barem na nekoliko minuta, koliko Monsteru treba da premosti senzor.

Kako su izveli pljačku stoljeća

Sljedeće večeri, dok su Speedy, Monster, Genij i Kralj ključeva ulazili u Diamond Center, gradske ulice bile su prazne i tihe. Notarbartolo je čekao u blizini u svome Peugeotu. Ljestvama su se popeli na malu terasu na drugom katu koju je štitio detektor topline. No, Genij mu se polako približio noseći poliesterski štit. Pokrio je detektor i tako onemogućio aktivaciju. Dok su se i ostali penjali, Genij je uklonio alarm s prozora kroz koji su ušli u zgradu. Hodajući kroz hodnike crnim su vrećama za smeće pokrivali sigurnosne kamere.

Kad su stigli do trezora, Genij je uz pomoć ručno izrađene aluminijske naprave sa zida skinuo ploče koje stvaraju zaštitno magnetsko polje i premjestio ih na drugi zid. Ploče su i dalje bile aktivne i stvarale magnetsko polje, ali više nisu štitile vrata trezora. Nekih 30 sati kasnije, istražitelji su bili impresionirani ovim domišljatim rješenjem.

Sad je bio red na Kralja ključeva da otvori vrata trezora. Notarbartolov video otkrio je veliki sigurnosni propust čuvara. Ključ trezora visio je na zidu pred vratima. Kralj ključeva ga je jednostavno uzeo i otvorio trezor, unoseći pritom kombinaciju brojeva s Notarbartolova videa. Ugasili su svjetla i ušli u trezor. Svi su imali rukavice i policija nije pronašla nikakve otiske prstiju. Sada je Monster brzo morao onesposobiti druge sigurnosne sustave, jer njegova tjelesna temperatura brzo će prodrijeti kroz lak za kosu kojim je Notarbartolo dan ranije poprskao senzore.

Monster je kroz mrak, pokretom uvježbanim na replici trezora u starom skladištu, s razvodne kutije na plafonu skinuo poklopac. Napipao je žice koje su iz središta vodile prema senzorima širom prostorije. Žice su svakih nekoliko sekundi slale električne impulse prema senzorima i odmah potom provodile povratni impuls. Izostanak povratnog impulsa automatski je aktivirao alarm. Monster je skinuo zaštitu i povezao dolazne i odlazne žice na plafonu. Tako je središnji sustav sam sebi slao impulse, a senzori su bili izvan električnog kruga. Detektor svjetlosti onesposobili su običnom crnom trakom za izolaciju. Sad su u trezor mogli ući i ostali te početi s obijanjem sefova.

Za svaki sef trebalo im je tri minute. I dalje su radili u mraku. Tek su nakratko osvjetljavali brave sefova dok su ih obijali ručnim bušilicama. Ti kratki bljeskovi otkrivali su torbe pune dolara, funti, franaka i eura te baršunastih kutija u kojima su bili nebrušeni i obrađeni dijamanti. No vrijeme je brzo prolazilo, do 5:30 ujutro otvorili su 109 sefova. Uskoro će se na ulicama pojaviti prvi prolaznici i trebalo je plijen prenijeti do Notarbartolova vozila.

Nešto je pošlo po zlu

Trebalo im je gotovo sat vremena da iz trezora dođu do ulice. Speedy je stalno bio na telefonskog vezi s Notarbartolom. Četvorka je napustila zgradu s prvom zorom. Ubacili su vreće u Peugeot i pješice krenuli prema Notarbartolovu stanu, dok je on polako vozio. Kad su stigli u stan, bilo je vrijeme za pregled plijena. Šef pljačkaške ekipe otvorio je jednu kutiju i zbunjeno pogledao ostale – bila je prazna. Posegnuli su u vreće i otvorili sve kutije, velika većina bila je prazna. Nešto je pošlo po zlu, dijamanata nije bilo. ”Prevareni smo”, rekao je Notarbartolo.

Očekivali su se dokopati vrijednosti veće od 100 milijuna dolara, a u vrećama nije bilo više od 20 milijuna. Notarbartolu je palo na pamet da ga je židovski trgovac prevario. Možda je svojim prijateljima trgovcima ispričao što će se dogoditi, pa su ispraznili svoje sefove prije pljačke. Sljedeći tjedan će se pojaviti kod svojih osiguravatelja i zatražiti odštetu, a njihovi dijamanti bit će na sigurnom. Notarbartolo je shvatio da je njegova velika pljačka samo dio još većeg plana za prijevaru osiguravajućih društava. Osjećao se izigranim.

August Van Camp je 59-godišnji belgijski umirovljenik. Još 1998. godine kupio je šumoviti teren od pet hektara uz autocestu E19. Živio je u blizini i imao je dvije lasice, Mickeyja i Minnie, koje su obožavale njuškati po šumi i loviti zečeve. Lokalni tinejdžeri često su imali partyje u njegovoj šumi. Ostavili bi gomilu smeća, a jednom su zapalili malu kolibu koju je sagradio. Van Camp bi svaki put nazvao policiju, ali uglavnom ih nije uspijevao zainteresirati za svoj problem.

I u ponedjeljak, 17. veljače, Van Camp je bio u svojoj šumi. I ponovno je pronašao hrpu smeća. Bilo je tu svega, praznih boca, ostataka sendviča, video-vrpci i nekoliko bijelih omotnica s natpisom Diamond Center. Ponovno je nazvao policiju. I dok je razgovarao s nezainteresiranim službenikom slučajno je spomenuo omotnice i natpis. Policija je dojurila u roku od nekoliko minuta.

Do popodneva su detektivi pokupili svaku sitnicu koju su pronašli u šumi. Van Camp je bio zadovoljan, napokon je netko ozbiljno shvatio njegov problem. Uskoro su detektivi pronašli poderani račun za videosustav nadzora u uvjetima slabog osvjetljenja. Kupac je bio Leonardo Notarbartolo. Potom su u blatu pronašli posjetnicu na ime Elija D'Onorija, talijanskog elektroničkog stručnjaka. Dokazi ukazuju da je to Genijevo pravo ime. U Notarbartolovu stanu pronađen je račun iz obližnje trgovine. Na računu je označeno i vrijeme izdavanja. Pregledom sigurnosnih kamera u trgovini identificiran je Ferdinando Finotto ili Monster.

U ponedjeljak, otprilike 36 sati nakon pljačke, ekipa se ponovno okupila u baru u malom talijanskom gradu Adru, 80-ak kilometara sjeveroistočno od Milana. Ovdje su se trebali sastati sa židovskim trgovcem i podijeliti plijen. Trgovac je trebao uzeti trećinu, a ostala petorica dobiti otprilike po tri milijuna dolara. Imali su i mnogo dodatnih pitanja za trgovca koji ih je okupio.
Međutim, židovski trgovac nije se pojavio. Notarbartolo je bio nervozan, znajući da je napravio propust što nije spalio tragove u Van Campovoj šumi. Najveći je njegov problem bio što se morao vratiti u Antwerpen do petka kako bi vratio unajmljeni auto.

Osim toga, trebao se pojaviti i u Diamond Centru, kako njegov iznenadni nestanak ne bi izazvao sumnju, te detaljno počistiti tragove u svome stanu. Svojoj je obitelji najavio kako ujutro kreće za Belgiju. Njegova supruga odlučila mu je praviti društvo.
Dok su se vozili kroz Švicarsku, na vratima njegove kuće u Italiji pojavila se policija. Notarbartolov 24-godišnji sin odbio ih je pustiti u kuću. Mahnito je zvao oca dok je policija razbijala vrata. No, njegov je mobitel bio u džepu podešen na bešumni način rada. Večer prije njegova se unuka igrala mobitelom i slučajno ugasila zvuk.

Kako su uhvaćeni

Istodobno, u Belgiji su se Peys i De Bruycker pitali hoće li ikad uhvatiti lopove. Prošlo je tjedan dana, dosad su mogli biti na bilo kojem kraju svijeta. Nije im padalo na pamet da će vođa Torinske škole uskoro došetati u grad. Notarbartolo je pozdravio portira dok je uzimao poštu na ulazu u svoj unajmljeni stan u Antwerpenu. Portir je znao da policija traži Talijana i odmah je obavijestio detektive.

Notarbartolo je uhićen na ulici ispred svoga stana. Odugovlačio je kako bi svojoj supruzi dao vremena da iznese i uništi dokaze iz stana, no policija ju je presrela na stepenicama. U vreći koju je nosila pronađene su SIM kartice koje su korištene za pozive prema Eliju D'Onoriju (Genij), Ferdinandu Finottu (Monster) i Pietru Tavanu (Speedy). U noći pljačke mobilna stanica blizu Diamond Centra zabilježila je signale sva četiri njihova mobitela. U Notarbartolovu talijanskom domu pronađeno je 17 obrađenih dijamanata iz Antwerpena.

Finotto je uhićen tek u studenome 2007. u Italiji i tamo je odslužio svoju petogodišnju zatvorsku kaznu. D'Onofrio nikad nije priznao sudjelovanje u pljački, no njegov je DNK pronađen je u trezoru. Izručen je Belgiji kako bi odslužio također petogodišnju kaznu. Istu kaznu dobio je i Tavano. Peti pljačkaš nikad nije identificiran, iako je policija sigurna u njegovo postojanje na temelju DNK tragova. Kralj ključeva nikad nije uhvaćen.

Ni danas se sa sigurnošću ne zna koliko je vrijedio plijen. Oštećene stranke tvrdile su da u trezoru nedostaje robe vrijedne oko 25 milijuna dolara. S obzirom na to da je detektiv De Bruycker siguran da se 75 posto svih poslova događa ispod stola, u sivoj zoni, vjerojatno je ukradeno i dijamanata za dodatnih 75 milijuna dolara.

Ne zna se ni govori li Notarbartolo istinu kad tvrdi da ga je prevario židovski trgovac. Dijamanti i novac u vrijednosti od 20 milijuna dolara, koji su pronađeni kod pljačkaša, vraćeni su vlasnicima, ali svi smatraju da je to bio samo dio ukradenog bogatstva. Notarbartolo ne želi govoriti o tome, ali je dao naslutiti da bi ponešto mogao otkriti kad izađe iz zatvora. U međuvremenu se i to dogodilo, no ništa novoga nije otkrio.

Moguće je da ga je njegov dio plijena čekao skriven negdje na obroncima talijanskih Alpa.