PREDRAG MATIĆ kao branitelj Vukovara i zatočenik u srpskim logorima ima ratnu biografiju idealnu za počasne tribine na obilježavanjima hrvatskih ratnih pobjeda iz devedesetih. Ipak, sve je rjeđe na takvim događajima, a ni ove se godine neće pojaviti u Kninu na 25. obljetnici akcije Oluja. Njegov odnos prema braniteljskim udrugama i proslavama ratnih pobjeda uvjetovan je onim što je prolazio kao SDP-ov ministar branitelja kad mu se pod prozorom događala pobuna šatoraša i kad se iz prve ruke uvjerio da mu neki nekadašnji suborci funkcioniraju kao militantno krilo HDZ-a.

S Matićem smo razgovarali o 25. obljetnici Oluje.

Od ovogodišnje proslave Oluje očekuju se čuda: mislite li da će odlazak Borisa Miloševića u Knin i Tome Medveda u Grubore zaista doprinijeti mijenjanju društva nabolje, kako je rekao Andrej Plenković?

A što reći, ja se nadam. Iako... 25 godina je prošlo pa čujem komentare da još uvijek nije vrijeme, ali ja se nadam. Želim podsjetiti da smo mi to htjeli napraviti još prije pet godina kad je bila okrugla 20. obljetnica. Međutim, čekići, šatori i plinske boce su nas spriječili. Sada isti akteri prodaju priču mirotvorstva i unatoč svemu ja im želim svako dobro i da uspiju u toj svojoj namjeri. Sjetimo se da su i Medved, i Plenković, i Krstičević bili dolje u šatoru i ljubili prste Đuri Glogoškom. Svi su hodočastili tamo, od Bozanića do Bandića koji je rekao da njima u šatoru ne smije faliti ptičjeg mlijeka i takve stvari. Sad su veliki mirotvorci, iako mislim da oni to rade s figom u džepu. Milorad Pupovac vodi Hrvatsku dobro, Plenković i HDZ mu tu pomažu, suportiraju ga, jer treba podsjetiti građane da je 76. glas bitan, ne onaj prvi, a prvi je Plenkovićev, 76. je Pupovčev. Prema tome, on je glavni, on diktira tempo.

Dobro, nije Pupovac jedini, tu su i drugi pripadnici manjina, stranke koje su u koaliciji s HDZ-om...

Ipak je on tu ključni. Čast svima, ali ovi svi su klasični žetončići koji za malo mrvica sa stola idu s većinom. Radi se o velikoj trgovini... Imam loš predosjećaj, ali stvarno im želim svako dobro. Više bi bio red jer 25 godina je prošlo i, na žalost, HDZ to može provesti, a mi kad govorimo o miru, mi smo onda četnici, Jugoslaveni i šta ja znam. Oni kad govore o miru, onda je to civilizacijski iskorak.

Pripadnici HOS-a već su najavili da će u Knin stići u majicama na kojima je ustaški pozdrav. Kako to komentirate?

Ta ekipa najviše voli kad netko iz lijeve opcije dolazi u Knin. Sjetimo se da se 2015. nije moglo ući u Knin koliko su htjeli doći nama zviždati, a onda je 2016., 2017., 2018. postalo bezveze, bilo je nekoliko tisuća ljudi, nije im bilo interesantno. Dakle, za njih je Milanović crvena krpa i ja ih već vidim - Milanović će doći, oni će zviždati, ali njima na čast.

I Milošević ih vjerojatno privlači.

Pa privlači ih iz dna duše, ali kad HDZ kaže da je to dobro i da to treba napraviti, oni se pokunje i budu kuš jer oni su ipak na kratkom lancu HDZ-a. Iz njih isijava mržnja koju sam vidio svih ovih godina. Oni ne podnose SDP i lijevu vlast, a kamoli druge. 

Bilo je u ovih 25 godina već pokušaja da se iskorači iz ratne psihoze. Onda se dogodi promjena u HDZ-u pa se sve vrati na početak.

Pa bilo je. U svakom slučaju, za vrijeme Karamarka to nije bilo moguće. Ovdje se radi o klasičnom HDZ-ovom licemjerju, to smo pokušali i za vrijeme naše vlade, ali je bilo dočekano doslovno na nož. 

Kakav je vaš doživljaj Oluje?

Ja sam bio u Glavnom stožeru, u kabinetu načelnika, i jako sam ponosan što sam bio mali, mali kotač u toj cijeloj priči. Međutim, posljednjih godina tipovi poput Glogoškog, Medveda, Klemma, Deura... uspjeli su mi to sve ogaditi, tako da sad, nažalost, sad imam podvojene osjećaje. Naravno da prevladava sreća da smo okončali rat, iako smatram da je najveća Tuđmanova ratna pobjeda mirna reintegracija Slavonije, to je najveći ratni uspjeh. Dobro, Oluja je vojnički, sve ok, ali nažalost, družina mi je to uspjela ogaditi tako da ne mogu uživati u razmjeru u kakvom bih htio.

Idete li u Knin ove godine?

Ne. Ja sam bio zadnji put prije dvije godine. Ne planiram ići. Inače, ja sam prvi ministar koji je omogućio da branitelji govore na obljetnici. I to je prvi Krstičević govorio, prije toga branitelji nisu smjeli prismrditi svečanoj loži, nego su bili od desetog reda pa gore. I uglavnom su nam jebali sve po spisku, uveo sam čitanje poginulih na tvrđavi, sve što za vrijeme Sanadera i Kosorice nisu smjeli ni prismrditi. Ali, ne vrijedi, džabe, ne vrijedi.

Je li mirna reintegracija namjerno zapostavljena kao bitan datum?

Pa naravno. Čuli ste izjave i nekih mojih Vukovaraca koji tuguju što se nije čizmom ušlo. Ako je nas 1991. napala onolika sila, a nas par stotina se tri mjeseca odupiralo i priuštilo im nevjerojatne gubitke, što bi tek onda bilo 1995.? Nema ljepše pobjede nego bez kapi krvi, to je prava pobjeda. Tuđmana baš i ne cijenim nešto posebno i ne volim, ali mu priznajem da je najveća pobjeda u domovinskom ratu mirna reintegracija Istočne Slavonije i Baranje. Najveća vojna pobjeda. A Oluju nikad nećemo gledati isto kao Srbi. Jedni su pobijedili, drugi su izgubili i nikad se na to neće gledati jednako.