Foto: Pixsell/ Marko Lukunić, Tjednik Novosti

MALI nacionalistički brlog pod nazivom Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava ponovo se oglasio, doduše u poluslužbenoj formi, piše Viktor Ivančić za Peščanik. Nakon što je predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković obznanio da mu je netko prepilio vijke na kotaču automobila, zbog čega je tokom vožnje zamalo nastradao, potpredsjednik HHO-a Igor Peternel u tom je vjerojatnom pokušaju ubojstva našao zgodan povod za sprdanje. Na Facebooku je napisao:

„Prije godinu dana mi je vulkanizer zaboravio pritegnut šarafe nakon zamjene guma pa mi je jedna ispala u Palmotićevoj. Srećom živ sam, a u Saboru se o tome nije raspravljalo. Majstora nisam ni prijavio inspekciji! Nisam ga čak ni razvalio na fejsu…“

Zanimljivo je da se, također prije godinu dana, slična stvar dogodila i Ivanu Zvonimiru Čičku, po svemu sudeći doživotnom predsjedniku Hrvatskoga helsinškog odbora: majstor (vulkanizer?) mu je bio zaboravio pritegnuti remen na hlačama, pa su mu ove spale do gležnjeva taman u trenutku kada mu je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, povodom Dana ljudskih prava, uručivala Povelju Republike Hrvatske za ukupno djelovanje HHO-a, te orden Reda Stjepana Radića za osobni doprinos u radu istog.

Ta prekrasna scena – prizor borca za ljudska prava kojemu u prisustvu vlasti spontano spadaju hlače – bila je tek ceremonijalna demonstracija stvarne društvene uloge HHO-a u ovome tisućljeću, aktivnosti što je, uz sve učestalije šovenske ispade, uglavnom bila obilježena odvažnim gestama samosramoćenja. Traljavo pritegnuti hrvatski remen oko nabujala stomaka uglednoga hrvatskog muža, efektnije od bilo čega, simbolički je dočarao jednu značajnu stvaralačku evoluciju, konačnu preobrazbu borbe za ljudska prava u nacionalnu lakrdiju.

Duhoviti Peternel

Duhovitoga Peternela, začudo, tada – prije godinu dana – nije spopadao poriv za šegačenjem, premda se i osobno zatekao u središtu igrokaza, te je na historijskoj fotografiji ovjekovječen odmah iza predsjednice Republike i svoga razgaćenog šefa, sa zadovoljnom facom netom nahranjena kućnog ljubimca. Štoviše, nakon bizarne primopredaje visokih državnih odlikovanja mrkim je kletvama nasrtao na zlobnike koji se „naslađuju tuđom nevoljom“ i, bez trunke duše, ukusa i samilosti, potkopavaju dostojanstvo njegova rukovodioca. Nije tu bilo ni traga smislu za humor kakvim Peternel zrači danas, kada će – nakon napada na novinara – svojski prionuti ismijavanju žrtve i zauzeti gard dosljednoga aktivista Hrvatskoga helsinškog odbora: borca za zaštitu ljudskih prava koji ohrabruje atentatore.

Postaju sve zabavniji načini na koje se Čičkova pravovjernička družina, mala ali hrabra četa intelektualnih i moralnih invalida, upušta u negaciju svoga nominalnog poslanja. Mora biti da i časni segment historije HHO-a – onaj iz prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća – iritira poput čira na dupetu (što je možebitni razlog paničnome bijegu pantalona ka tlu), jer tekući opsesivni angažman uz ostalo ima i odlike junačkoga pljuvanja po vlastitoj prošlosti. Ne bi trebalo iznenaditi ako sadašnji HHO oformi kakvu komisiju koja će istražiti zločinačko djelovanje HHO-a u devedesetima i upusti se u taj pothvat s istim žarom kakvim danas, gotovo tri desetljeća nakon sloma socijalizma, juriša na komunističke utvare i štiti hrvatsko nacionalno biće od latentne crvene ugroze.

Odlučan cinički iskorak u tom smjeru učinjen je još prije sedam godina, kada je nagrada Hrvatskoga helsinškog odbora „za doprinos u promicanju međureligijskog dijaloga, ekumenizma i vjerske tolerancije“, nagrada što je svojedobno nazvana po pokojnome Luki Vincetiću – humanistički orijentiranom svećeniku, predanome borcu protiv nacionalizma i članu Odbora HHO-a u doba njegova utemeljenja – dodijeljena nadbiskupu Marinu Srakiću, zaštitniku ratnoga zločinca Branimira Glavaša, ali i čovjeku koji je osobno, kao nadređeni u crkvenoj hijerarhiji, progonio don Luku Vincetića, pa ga čak i na pogrebu, nad otvorenim grobom, ispratio na onaj svijet uz optužbu da je djelovao „u raznim izvancrkvenim krugovima, a najmanje u svojoj župi“.

Tom besramnom obrednom inscenacijom – dodjelom nagrade za ljudska prava skrbniku nad ratnim zločincem, k tome nagradu nazvanu po osobi koju je laureat demonizirao i na odru – HHO je jasno dao do znanja da je mutirao u organizaciju posvećenu razaranju vlastite biti i sustavnome gaženju principa zbog kojih je osnovana. Igor Peternel, dok ismijava novinara koji je vjerojatno bio meta atentata, logična je kadrovska naplavina takvoga razvoja, i dosta je neobično da šaljivac takvog renomea nema pri ruci kakav štos i za udrugu u čijem vodstvu participira, a koja je – ne samo zbog energične samonegacije i kontinuiranog samosramoćenja – po svemu nalik (evo vica po mjeri HHO-a:) govnu što se izdaje za vitaminski preparat.

Mali nacionalistički brlog Ivana Zvonimira Čička na taj način pridonosi opskurnome šarmu većega dijela hrvatske nevladine scene, onog što ga medijski reprezentira neofašistička Bujica, a proteže se od ratobornih katolika okupljenih u formaciju „U ime obitelji“ (gospođa Željka Markić je, uzgred budi rečeno, optužila novinara Sašu Lekovića da je pričom o šarafima na kotaču svoga auta skrenuo pažnju javnosti s teme o partizanskim zločinima u Hudoj jami!), preko nestašnih ustaša iz veteranskih kordona, pa do zaigranih revizionista iz „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ čiji je rad usmjeren ka cilju da se Maksu Luburiću posthumno dodijeli odlikovanje Pravednika među narodima.

U takvome ambijentu, što ga vlast osnažuje biranom kolekcijom plaketa i ordena, a napose izdašnim budžetskim dotacijama, nema ničega normalnijeg nego da se nekoć ugledna organizacija za zaštitu ljudskih prava posveti sprdanju sa žrtvama nasilja. Zato je Igor Peternel, uhranjeni Čičkov kućni ljubimac, mrtvački ozbiljan dok zbija šale.

Mračni ugođaj lakrdije, srećom, osvježavaju priručne prnje. Nacionalna zastava se uzdiže visoko, ali hlače spadaju na pola koplja, piše Ivančić za Peščanik.