VELIKI, a za mnoge iritirajući, spektakl dolaska Georgea W. Busha na ove prostore bi se u mnogo čemu mogao ocijeniti kao svojevrsno ponavljanje povijesti, i to u za američkog predsjednika ne baš najpozitivnijem smislu. Naime, slično kao i u slučaju Richarda M. Nixona 1970. godine, tako epohalni događaj dolazi u paketu sa spoznajom da je "dragi i uvaženi gost" jedan od najomraženijih ličnosti na ovom planetu.

Usporedbe između Busha i Nixona su stoga jednostavno neizbježne. Istovremeno kada je Bushev prethodnik doživljavao srdačni doček u Zagrebu, na ulicama mnogih svjetskih gradova su se palile lutke s njegovim likom, a država koju je predstavljao zbog vijetnamskog rata i brojnih tamo počinjenih zločina bila predmetom usporedbi s Trećim Reichom. S druge strane, ako se povijest u slučaju Busha uistinu ponovi, lako je zamisliti kako bi on od monstruma i oličenja svega najgoreg što predstavlja Amerika za par desetljeća mogao izgraditi reputaciju velikog, vizionarskog državnika čiju važnost ne smije zasjeniti nepopularnost koju je uživao kod svojih suvremenika.

Međutim, danas je takav proces teško zamisliti, i to najviše zbog toga što je u današnjem globaliziranom medijskom svijetu nekoj ličnosti - a pogotovo takoj eksponiranoj kao Bush - teško sa sebe skinuti negativne stereotipe, bili oni opravdani ili ne. Trenutni američki predsjednik je tako ne samo najomrznutiji državni poglavar u povijesti te nacije, nego i vjerojatno najomrznutija ličnost koja je ikada hodala ovim planetom.

Bush - oličenje čistog zla

Iz toga bi se vrlo lako moglo zaključiti kako je Bushova omrznutost zapravo u dugoročnom američkom interesu. Naime, trenutni predsjednik se tako intenzivno portretira kao oličenje čistog zla upravo zato da bi poslužio kao svojevrsni "gromobran", odnosno na sebe navukao grijehe koje su počinile i počinit će mnoge druge američke administracije. Već sada mnoge ankete bilježe blagi porast popularnosti SAD u drugim državama svijeta, a koji se prije svega tumači banalnom činjenicom da se Bush nalazi pred krajem mandata te da će ga naslijediti "neki novi klinci" koji bi samim time što nisu Bush trebali predstavljati ogromno poboljšanje stanja u svijetu.

Iako je Bush bez svake sumnje svojim karakterom, imidžem i ideološkim profilom udario neizbrisivi pečat američkoj i svjetskoj politici, ipak se postavlja se pitanje nisu li mnoge od stvari koji mu se spočitavaju posljedica objektivnih okolnosti i dugoročnih političkih trendova koji bi se pokazali bez obzira tko sjedio u Bijeloj kući.

U tu svrhu bi kao ilustracija mogla poslužiti lista od 10 najvećih Bushevih grijeha nedavno citirana na blogu pollitika.com.

Svi Bushevi grijesi

Prvi grijeh koji se pripisuje Bushu jest dolazak na vlast pod sumnjivim okolnostima. Od njega se Bush najlakše može "oprati", i to ne samo zbog toga što on sam po sebi predstavlja najmanji "grijeh" od svih, nego i zato što ga je najteže potkrijepiti nekim kristalno jasnim argumentima. Većina objektivnih analiza navodi da i drukčija presuda američkog Vrhovnog suda od 2000. godine ne bi donijela drukčiji izborni rezultat, odnosno da je tadašnji debakl američke demokracije više rezultat njenih strukturnih nedostataka nego nekakve urote. Uostalom, Kennedy, na čiji spomen mnogi bushomrsci padaju na koljena, je na vlast došao u daleko sumnjivijim okolnostima, a optužbe o masovnom namještanju i krađi glasova su normalna stvar i u okršaju Hillary Clinton i Baracka Obame. O nekim ovim prostorima bližim primjerima također nije potrebno trošiti riječi.

Drugi grijeh koji se spočitava Bushu jest zastupanje najkrupnijeg kapitala na štetu svih ostalih ljudi, pogotovo u sferi porezne politike, što je dovelo do porasta nejednakosti u američkom društvu. U pitanju je čisto ideološki argument, odnosno opisivanje neoliberalne ekonomske politike koja, u većim ili manjim detaljima, predstavlja normu u većini zapadnih država. Tako usprkos porastu nejednakosti i siromaštva u Bushovoj Americi njene granice i dalje opsjedaju horde ilegalnih imigranata u potrazi za boljim životom.

Treći grijeh koji se spočitava Bushu jest njegov animozitet prema socijalnoj državi. U pitanju je samo nastavak trendova koji datiraju iz Reaganovog doba, a kojima je svoj ogromni doprinos dao i Bushev prethodnik Clinton demontirajući neke od institucija države blagostanja. Trenutni predsjednik je, pak, jedan od svojih prvih velikih političkih poraza zabilježio upravo kada je pokazao nešto veću socijalnu senzibilnost prema ilegalnim imigrantima, navukavši na sebe bijes vlastite stranke.

Četvrti, i mnogo univerzalniji, argument protiv Busha jest njegovo uporno protivljenje Protokolu iz Kyota, odnosno borbi protiv klimatskih promjena. U pitanju je ponovno ideološki argument koji se temelji na tezi za koju - bez obzira na to što svjetski mediji sugeriraju drukčije - ne postoji sveopći znanstveni konsenzus.

Bushu se također spočitava obnova utrke u naoružanju, koja je, s druge strane, sasvim razumljiva posljedica napada 11. rujna 2001. godine. Nakon tog događaja bi veće izdatke za naoružanje, kao i razvoj suvremenih sustava za obranu američkog teritorija tražio bilo koji predsjednik koji bi se našao u Bijeloj kući.

Još jedan argument protiv Busha - miješanje religije i politike - je također čisto ideološke prirode, koji bi se također mogao iskoristiti protiv cijele plejade političara i stranaka koji sebe, na primjer, nazivaju "demokršćanima". Slična je stvar i sa argumentom da je Bush zagovara "nehumanu" politiku borbe protiv kriminala i primjenjuje smrtnu kaznu, a koji prigodno zaboravlja da je njegov prethodnik Clinton također zagovarao borbu protiv kriminala metodama "na ljutu ranu ljuta trava", a kao guverner osobno nadgledao smaknuće mentalno retardiranog zatvorenika.

Na isti način se može tumačiti argument i navodno "neprimjereno" miješanje u pravosudni sustav, odnosno punjenje američkog sudskog staleža "neokonzervativnim fundamentalistima". U pitanju je opet ideološki argument, odnosno ništa drugo do indigo-kopija tvrdnji kojima su svojevremeno američki konzervativci i desničari komentirali Clintonovo trpanje liberala i ljevičara u američke sudove. Busheva opstrukcija Međunarodnog kaznenog suda - još jedan magnum crimen trenutnog američkog predsjednika - također je prilično razumljiva s obzirom na iskustva međunarodnog kaznenog sudovanja na ovim prostorima, a više je nego sigurno da će je u većoj ili manjoj mjeri nastaviti i njegovi nasljednici.

Najteži i najozbiljniji grijeh koji se spočitava Bushu jest masovno kršenje ljudskih prava pod izlikom "rata protiv terorizma". Logor u Guantanamu, kao i ekscesi u Abu Ghraibu će se dugo vremena smatrati simbolom vladavine trenutnog američkog predsjednika i predstavljati ljagu na njegovoj reputaciji. S druge strane, ono što se dogodilo predstavlja sasvim očekivanu reakciju velesile koja je 11. rujna bila uhvaćena sa spuštenim hlačama, te se u nastojanju da se takvi događaji spriječe ponašala poput slona u staklarnici. Tu se može također povući paralela s Pearl Harborom koji je za svoju neposrednu posljedicu imao iz današnje perspektive sramotnu masovnu internaciju američkih građana japanskog podrijetla, ali zbog koje tadašnji predsjednik Roosevelt nije izgubio reputaciju arhitekta suvremenog demokratskog svijeta.

Ipak, najveći razlog zbog kojeg se Bush uspoređuje s Hitlerom a SAD naziva Četvrtim Reichom jest ono što zapravo predstavlja najveći fijasko njegove politike - pohod na Irak. Sve pretpostavke na kojima se temeljila odluka o početku rata - postojanje "oružja za masovno uništavanje", njegova kratkoća i jačanje američkog položaja u svijetu  -pokazale su se pogrešnima. Umjesto toga je Irak u svojih pet krvavih godina pokazao da je američka svemoć iluzija i time srušio jedan od temelja posthladnoratovskog svijeta. Najgora stvar u svemu tome jest što za razliku od Vijetnama SAD sebi ne mogu priuštiti luksuz da se tako lako i brzo izvuku iz tog živog blata, pa će žalosna mezopotamska stvarnost biti na dnevnom redu sljedećeg, a možda i još nekoliko sljedećih predsjednika.

Bilo bi lako odgovornost za tu katastrofu pripisivati isključivo Bushu. Međutim, ako se taj pohod gleda kroz prizmu posrednih i neposrednih motiva dolazi se do neugodnog zaključka da se nešto slično "kuhalo" davno prije nego što je itko mogao zamisliti Busha u Bijeloj kući. Teško se oduprijeti zaključku da bi nakon napada 11. rujna ili nekog događaja koji je čak mogao biti manjeg opsega ijedan stanar Bijele kuće odolio iskušenju da se upravo na Sadamovom Iraku demonstrira američka svemoć - i to ne samo vojna, nego i diplomatska, koja se u Bushovom slučaju trebala odraziti kroz zaobilaženje UN i ignoriranje saveznika.

Bush - dežurni "Pedro"

Na temelju svega gore navedenog je lako zaključiti da će Bush godinama, a možda i desetljećima biti dežurni "Pedro" za sve prošle, sadašnje, ali i buduće grijehe Washingtona. U tome svemu je dosta doprinijela Bushova tvrdoglavost i vjernost vlastitim ideološkim načelima čak i kada ga ona poliički koštaju. S obzirom kuda svijet ide, te kakva neugodna iznenađenja mogu doći iz Washingtona, može se zamisliti da se ponovno ukaže potreba za nekim kao George W. Bush, odnosno osobom nakon koje bi današnji američki predsjednik mogao biti predmetom činjenično opravdane nostalgije.

Dragan Antulov
Foto: AFP

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr