Hugo Chavez - Ni heroj, ni zločinac
Foto: AFP
RIJETKI su politički lideri koji su bili sposobni polarizirati svijet na način na koji je to učinio Hugo Chavez. Za veći dio Južne Amerike Chavez je bio istinski heroj. Njegova smrt obilježava se danima žalosti u Kubi, Boliviji, Argentini, Nikaragvi...
Ovakvo mišljenje o Chavezu dijele pobornici lijeve političke ideologije diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. U satima nakon Chavezove smrti dovoljno je bilo samo baciti pogled na društvene mreže, gdje je pokojni predsjednik Venezuele gotovo kanoniziran u sveca. Ili ako ništa drugo, uzdignut na razinu idola.
Slavili Chavezovu smrt na ulicama Miamija
S druge se strane barikade, istovremeno, slavi odlazak diktatora, što je etiketa koju su Chavezu nerijetko lijepili zapadnjački mediji. U pljuvanju po Chavezu prednjačio je The Daily Beast, jedan od najutjecajnijih američkih news portala, koji je smrt predsjednika Venezuele popratio naslovom "Good Riddance, Chavez!". U slobodnom prijevodu - "napokon smo te se riješili".
Chavezovu preranu smrt slavio je i dobar dio zajednice venecuelanskih emigranata u SAD-u, kojih ima nešto manje od 190 tisuća, od čega polovica živi na Floridi. Na ulice Miamija, najvećeg grada te savezne države, izašli su brojni venecuelanski emigranti, obučeni u svoje nacionalne boje, mašući zastavama.
"Ne slavimo smrt. Slavimo otvaranje novih vrata, nadu i nove prilike", kaže za CBS News 37-godišnja Ana San Jorge, jedna od onih koji su u predgrađu Miamija slavili vijest o Chavezovoj smrti. Mario Di Giovanni, studentski aktivist porijeklom iz Venezuele dodaje: "Uvijek sam znao da prije nego što bude bolje mora biti gore. Pretpostavljam da je ovo korak prema pravoj promjeni u Venezueli".
Ni heroj, ni zločinac
Kada se politička biografija Huga Chaveza stavi na vagu, vrlo je lako zaključiti da su obje strane u krivu. Niti je Chavez neokaljani heroj, kako ga vide njegovi pristaše, ali zasigurno nije ni utjelovljenje zla kakvim ga pokušavaju prikazati oni koji slave smrt predsjednika Venezuele. U svojih 14 predsjedničkih godina Chavez je unaprijedio Venezuelu, ali ta je zemlja i dalje svjetlosnim godinama udaljena od socijalističke utopije.
Osvrnimo se na činjenice: oko polovica stanovnika Venezuele, zemlje s nešto manje od 30 milijuna ljudi, živi u siromaštvu. No, i dalje im je život puno ugodniji nego što je bio prije nego je Chavez došao na vlast. Spomenimo samo da je 1995. godine oko 66 posto stanovnika Venezuele bilo siromašno. Godinu dana kasnije, stopa inflacije iznosila je nevjerojatnih sto posto.
Razloge Chavezove popularnosti među najsiromašnijima ne treba tražiti dalje od činjenice da im je javnim sredstvima drastično olakšao život. Nacionaliziravši naftnu industriju, Chavez je Venezueli omogućio da sama upravlja svojim resursima, a dobar dio sredstava prikupljen na taj način uložio je u javno obrazovanje i javno zdravstvo, te u socijalni i mirovinski sustav.
No, ostao je problem velikih nestašica hrane, s kojima se Chavez nije uspio izboriti. Nacionalizacija venecuelanske prehrambene industrije nije donijela veliku korist. Venezuela je i dalje prisiljena uvoziti 70 posto svojih prehrambenih proizvoda, što uvelike utječe na cijene namirnica pa tako i na standard stanovništva.
Rašireno siromaštvo rezultiralo je vrtoglavo rastućom stopom kriminala, koja je Venezuelu učinila jednom od najnasilnijih zemalja svijeta. Samo prošle godine u Venezueli je ubijeno 21.692 osobe, objavio je Observatorio Venezolano de la Violencia, uz napomenu kako je Chavezova vlast, nemoćna pred sve raširenijim kriminalom, medijima u jednom trenutku jednostavno prestala davati statistike o riješenim i neriješenim ubojstvima.
A možda je bio previše blag?
Iako je vladao čvrstom rukom, Chavez nije proganjao svoje političke protivnike, niti je cenzurirao medije koji ga nisu podržavali. Greg Grandin u analizi napisanoj za američki The National usudio se kazati da je najveći Chavezov problem možda bio upravo u tome što je bio - previše blag.
"Najveći problem Venezuele pod njegovom vladavinom nije bio što je Chavez bio autoritativan, već što nije bio dovoljno autoritativan. Problem nije u tome što je imao previše, već premalo kontrole", tvrdi Grandin, te objašnjava kako je Chavez u realizaciji svog programa "Socijalizma za 21. stoljeće" sklopio brojne kompromise s vojskom, birokratskim aparatom, političkom i gospodarskom elitom. Glavni je to razlog zbog kojeg se Chavez nije nikada uspio do kraja obračunati s političkom korupcijom koju je naslijedio još iz prijašnjeg režima.
Iza Chaveza ostaje - inat
Istovremeno, na vanjskopolitičkom planu Chavezovo ponašanje povremeno je uistinu bilo skandalozno. Iako Chavez nije bio diktator, davao je podršku ljudima koji to zasigurno jesu, poput Mahmuda Ahmadinedžada ili Aleksandra Lukašenka. No, ove ozloglašene tirane Chavez nije podržavao iz uvjerenja, već iz čistog inata prema Sjedinjenim Američkim Državama.
Njegov uglavnom opravdani animozitet prema SAD-u glavni je razlog tretmana kakvog je Chavez imao u glavnini zapadnih medija, zbog čega ga mnogi neće pamtiti kao državnika koji je uveo socijalizam u 21. stoljeće već kao simpatičnog (ili možda odbojnog) redikula koji je Georgea W. Busha nazvao sotonom. Što je šteta, jer Hugo Chavez je svojim političkim angažmanom zaslužio respekt. Ali nije zaslužio idolopoklonstvo. Kao što nije zaslužio ni da se pojedinci nad njim iživljavaju i plešu mu na grobu.
