Beskrajni bezdan
Ilustracija: Sony Pictures
BAGERI kreću u rušenje bespravne gradnje. Vlada je zatvorena prema javnosti. Ivo Sanader laže. Jadranka Kosor plače. Mladen Bajić služi režimu.
Božidara Kalmetu spominju na sudu, Božidar Kalmeta još nije u zatvoru. Milan Bandić nezakonito gradi, protiv Milana Bandića nema optužnice.
HDZ je protiv podizanja PDV-a. SDP je protiv podizanja PDV-a. Vlade obiju stranaka podižu PDV.
Oporbeni SDP protivi se ratifikaciji sporazuma o granici s BiH. Oporbeni HDZ protivi se ratifikaciji sporazuma o granici s BiH. Vladajući HDZ mijenja Zakon o radu. Vladajući SDP mijenja Zakon o radu.
Pravocrtno putovanje u beskraj
U usporedbi s našom stvarnošću, film "Beskrajni dan" izgleda kao pravocrtno putovanje u budućnost. U njemu glavni junak ipak napreduje, mijenja se, popravlja i na kraju nešto nauči. Mi smo ukopani na jednom mjestu.
Godinama slušamo iste vijesti. Čitamo iste naslove. Iščuđavamo se, poput onih Čačićevih piceka, nad uvijek istim glistama.
Moja ministarstva, moji snovi
Bageri Ministarstva graditeljstva opet, kao i 2004. godine, kreću u rušenje vikendica, apartmana i viletina. GONG opet, kao i u proteklih osam godina, optužuje (ovoga puta SDP-ovu) Vladu da sve važne odluke donosi na zatvorenim sjednicama. Radimir Čačić je opet bahat, a Slavko Linić opet rješava nelikvidnost. SDP se opet ulizuje Crkvi i strepi od političke desnice.
A ministarska mjesta ponovno služe za ispunjavanje dječjih snova: prije deset godina ministrica obrane letjela je MiG-om, jučer je ministar branitelja skočio padobranom.
A Pantovčak opet drži šapu na medijima.
Neprestano se bavimo Ljubljanskom bankom, konstantno se vraćamo na sporazum o granici s BiH. Kojeg je HDZ izradio, SDP kritizirao, SDP sada želi ratificirati, a HDZ to odbija.
Vijesti iz nesvijesti
Naslovi su isti već nekoliko desetljeća: treba nam gospodarska strategija, moramo povećati izvoz, vanjski dug nam raste, BDP pada, trebamo se okrenuti novim tržištima, nužna je reindustrijalizacija, rješava se nelikvidnost, traga za državnim investicijama. Sindikati prosvjeduju, cijene rastu, životni standard pada.
Noćenja u turizmu brojimo marljivo kao što vladajuća koalicija uhljebljuje svoje ljude po državnim institucijama i javnim poduzećima.
Mladen Bajić služi još jednoj vlasti. Milan Bandić ide na još jedne izbore. Premijer opet urla na oporbu. Oporba opet šuti.
Tko bi mogao sa sigurnošću odrediti u kojoj godini živimo, u kojem desetljeću, pa i stoljeću? Valjda samo po modelu iPhonea.
A opet, koga više briga?
Mamić i Canjuga
Oguglali smo već na činjenicu da se ravnatelj HRT-a bira u političkom kabinetu, da Vladini medijski stratezi spinaju i podmeću, da uvijek isti medijski tajkuni služe uvijek istoj vlasti, a sasvim je normalno da Bad Blue Boysi opet - kao i prije petnaestak godina - bojkotiraju utakmice Dinama, rušeći ovoga puta Zdravka Mamića, a ne Zlatka Canjugu.
Odnosno Franju Tuđmana.
I opet smo uvjereni da nam nije toliko loše da nam ne bi moglo biti još gore. A onda padnemo još dublje. Baš kao i prije desetak mjeseci, nekoliko godina, par desetljeća.
