I DRUGI puta ove sezone Atletico Madrid odigrao je vjerojatno najkompletniji nogomet kojeg je neki gost prezentirao na Campu i pokazao da je Kataloncima ponajveći missmatch u Europi. U prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka izgubio je s 2:1 od Barcelone.

 

Kao i nakon prve utakmice, kartoni, isključenja i sveopća nervoza sabila je kvalitetu njihove izvedbe u tek 35 minuta vrhunskog nogometa. Kod Barcelone se pokazalo kako poraz od Reala nije (samo) splet umora, pomanjkanja želje i slabog dana – problemi u igri bolno su očiti, i tek ih je Torresov poklon u vidu glupog crvenog kartona i individualna klasa u prednjem redu ostavila u kontrolirajućoj poziciji pred uzvrat.

 

 

Atletico Madrid zadnji je stupanj obrambene nogometne evolucije, ekipa koja se podjednako dobro brani i na svojoj polovici, koliko uspješno i pravovremeno zatvara suparnika na njegovoj polovici sa pet ili šest igrača. 

 

Već na samom početku utakmice, Atletico je kombinirao različite vrste obrane, a sve s ciljem izbacivanja suparnika iz ritma i izolacije suparnika u manje skupine, koji se nije kao momčad pomicao prema naprijed, već je sveo svoju igru na inspiraciju pojedinaca.

 

Primjer visokog presinga Atleta koji maksimalno sužava linije visoko na terenu. 

 

U situacijama poput ove na gornjoj slici, Barcelona nije imala rješenja. Iako se radi o tehnički najdotjeranijoj ekipi Europe, odvojenost prednjeg dijela ekipa koji nije prilazio po loptu značili bi da su veznjaci Atleta mogli bez prevelike bojazni za igrače iza svojih leđa pomoći suigračima ispred sebe i pomoći u visokom pritisku. Bitno je napomenuti i kako su gosti u ovakvim situacijama direktno markirali Busquetsa, najbitnijeg čovjeka za stabilizaciju Barceloninog posjeda i okretanje strane – uvijek je jedan od dva napadača preuzimao tu zadaću, a dosljednost kojom to izvršavaju ponajbolji je dokaz Simeoneovog nasljeđa u Madridu.

 

Fleksibilnost Atletica koji se po potrebi pretvarao u 4-5-1 iz 4-4-2 kako bi s krilima bliže pritisnuo bekove koji su bili jedini Barcelonini igrači s vremenom na lopti, donijeli su hrpu duela uz liniju terena gdje igrači Atletica imaju motoričnu i fizičku prednost.

 

Jednom kada bi Barcelona prenijela loptu na suprotnu polovicu, Atleti bi se utaborili bolje nego sovjetske divizije pred naletom Panzera ili Napoleona:

 

Torres, kao najofenzivniji gostujući igrač, kampira na 35 metara od svojeg gola i pivotira Barcelonine napade, tjerajući ih da s loptom kruže preko obrane, čime daje svojoj ekipi dovoljno vremena da se prebaci na suprotnu stranu.

 

Atletico je u svom naumu apsolutno uspio. O tome govori dovoljno i podatak kako su u prvih 25 minuta Messi i Neymar zajedno imali jedan uspješan dribling, dok je Suarez taknuo loptu tri puta, od čega ju je dvaput izgubio.

 

Ova slika možda i najbolje dočarava statiku prednjeg reda Barcelone:

 

 

 

Barcelona pokušava razviti napad, ali prednji red se ne miče  iz svojih „zacrtanih“ zona, ne nude se povratnim trkom, ne stvaraju prostor, ne križaju se s veznim igračima ili bekovima, pa Atletico mirno i s 4 igrača u zadnjoj liniji kontrolira svu trojicu. A kada vezna linija Atleta ne mora brinuti o njima, vrlo lako može s tri svoja centralna igrača kontrolirati sredinu terena i tjerati domaćina prema natrag ili na bok.

 

Tek jedna prava šansa Barcelone u prvom poluvremenu, kada je udarac Neymara glavom završio malo iznad prečke, vjerojatno je i najskromniji ofenzivni input kojeg je katalonska družina pružila tokom čitave sezone. Messijevi sve češći ulasci u sredinu gdje pokušavao dijagonalama naći zadnji pas, nisu davali ploda – posebno su krivo tu odigrali ostali veznjaci Barcelone koji bi znali ostati u liniji s Neymarom i Suarezom, te time dodatno zakrčiti prostor Atleticovim braničima.

 

Atletico je, s druge strane, stvarao malo, ali sa sasvim jasnim idejama – krilni igrači su se u polukontri ubacivali centralno, povlačili bi za sobom bekove Barcelone, što je otvorilo jako puno prostora za Felipe Luisa i Juanfrana na bokove, koji su bili glavni prenosioci Atleticove lopte. Udaljenost prednja tri igrača Barcelone značila je da se u defenzivnoj tranziciji na njih ne može računati, pa je Atletico uvijek na beka imao pas „za džaba“. Torres je čitavo vrijeme testirao dubinu (nekad previše i predaleko od ostatka ekipe), dok je Griezmann imao punu slobodu kretanja i stvaranja i svojom suhom trkom tjerao je Barcelonine veznjake na puno preuzimanja gdje su stalno rađene sitne greške. 

 

Barcelonin presing, jedno od najvećih oružja aktualnog prvaka Europe, u tim uvjetima nije mogao biti kvalitetan.. Nezalaganje prednjeg trojca u obrani možda je bilo plansko, kako bi iskoristili Atleticov rizik da s puno igrača dolazi u napad i time riskira kontru, ali gostujući tim imao je jasne linije kretanja i pasa čime su anulirali takvu mogućnost. A onda je Fernando Torres odlučio Barceloni pokloniti pobjedu.

 

 

Nakon toga, gledamo sasvim novu utakmicu. I dok je 10-ak minuta do kraja poluvremena prošlo u triježnjenju s obje strane, drugi dio donio je barem 6 velikih šansi Barcelone protiv suparnika koji je sve paničnije reagirao, postajao sve grogiraniji i igrao sve kontra onoga što mu je donijelo balans i rezultat. U najvećem periodu naleta, negdje oko prvog Suarezovog gola, Barcelona je imala 7 centaršuteva i napada s boka u završnici gdje je svaki put u kaznenom prostoru bilo barem 10 igrača.

 

Ipak, Barcelona je dobro reagirala s igračem više:

 

 

 

Na slici vidimo kako Barcelonini bekovi pokušavaju razvući Atleticovu formaciju i povući ju dublje u teren, a za razliku od prvog dijela, Barcelonini veznjaci djeluju kao spojke u međuprostoru i ne srljaju prema naprijed gdje nema mjesta. Bilo je pitanje vremena koja će od silnih kombinacija i pokušaja probijanja proći, te koji će odbijanac, odnosno koliko njih, završiti u mreži gostiju.

 

 

Po drugi put ove sezone, Atletico je bio ekipa koja kontrolira zbivanja u igri 11 na 11, ona koja čišće i efikasnije provodi trenerove zamisli koje su vrlo jasne. Barcelonin pad u igri tokom siječnja i veljače već je standardna priča, jer je metodologija i tajming priprema takav da je to faza u kojoj se tek pune baterije uoči završetaka sezone. 

 

Više nije početak polusezone, već su na dnevnom redu najbitnije utakmice, a Barcelona se gubi i ne izgleda ni kao sjena ekipa iz prve polusezone. Izolacijska igra pojedinaca, presing koji kasni, obrana koja se igra bez zalaganja barem trojice igrača, nepostojanje dinamike i križanja u igri koji na sustavan način stvaraju višak na terenu, sve je to ono što prvak Europe mora imati bolje od ostalih, ako to želi postati.

 

Crveni karton, taj magični komadić kartona koja mijenja utakmice, prvenstva i kroji nogometnu povijest, a s kojim Cholov Atletico obožava koketirati, i drugi put ih je stajao glave u okršaju s Barcelonom. Ipak, ono što su prikazali i danas i tokom cijele sezone daje im za pravo reći da su baš oni najgori mogući suparnik za aktualnog europskog prvaka. 1:0 je Atletima dosta, jedina utakmica do kraja sezone u kojoj istinski igraju za nešto uzmemo li da su već osigurali Ligu prvaka. Uzmemo li kao pretpostavku da Barcelona vjerojatno po zakonu brojeva ispucala fond jokera koji mijenjaju tok utakmice, u uzvratu će morati pokazati mnogo, mnogo više protiv, sada je to već svima jasno, jedne od najkompletnijih ekipa na svijetu.