JEDAN od najboljih španjolskih krilnih napadača ovog milenija, Jose Antonio Reyes, poginuo je u prometnoj nesreći. Bilo mu je 35 godina.

"Nema gorih vijesti koje bismo mogli potvrditi. Omiljena zvijezda Seville Jose Antonio Reyes poginuo je u sudaru. Počivao u miru", objavila je Sevilla, u kojoj je započeo karijeru i u kojoj je proveo ukupno devet profesionalnih sezona.

Osim za Sevillu, igrao je za Arsenal, Real Madrid, Atletico Madrid, Benficu, Espanyol, Cordobu i kineski Xinjiang, a poginuo je kao član španjolskog drugoligaša Extramadure.

U Sevilli je počeo kao 10-godišnjak, a 1999. je postao najmlađi debitant u povijesti kluba sa 16 godina. U idućih pet sezona etablirao se kao jedan od najboljih mladih nogometaša u Španjolskoj, što mu je donijelo poziv u reprezentaciju i zanimanje najvećih svjetskih klubova. Završio je u Arsenalu.

Član generacije Nepobjedivih

Kad se pročulo da odlazi, nastao je kaos u gradu. Stotine navijača Seville došle su pred njega preklinjati ga da ne ode, bacali se pred njegov automobil kako bi se zaustavio... Ironija sudbine htjela je da u automobilu i skonča...

U Topnicima je bio dio one generacije Nepobjedivih, koja je osvojila premierligaški naslov bez ijednog poraza. Došao je u siječanjskom prijelaznom roku kao 21-godišnjak. Debitirao je već 1. veljače, a samo dva tjedna kasnije već je postao junak.

Thierry Henry bio je ozlijeđen, Reyes je morao u vatru protiv Chelseaja, koji je poveo u utakmici 5. kola FA kupa. Reyes je primio loptu na Chelseajevoj polovici, krenuo naprijed, kontrolirajući loptu lijevom nogom, a kad je došao na 25 metara, opalio je i pogodio rašlje. Kakav prvijenac!

Nešto kasnije zabio je još jedanput za potpuni preokret, Arsenal je izbacio Chelsea 2:1, a engleski je nogomet upoznao ovog momka, koji je bio očito sposoban za spektakularne poteze.

Nikad se nije naviknuo na Englesku, ni na život, ni na nogomet

Ipak, u zvjezdanoj momčadi s Henryjem, Vieirom, Bergkampom i Piresom nije dolazio do izražaja, niti su se Arsenalovi navijači "navukli" na njega kao oni domaći, iako bi svako malo napravio nešto zbog čega su trebali. Kao na primjer gol protiv Portsmoutha za izjednačenje, kojim su Invinciblesi zaista ostali nepobjedivi.

Vjerojatno je bio problem u tome što se nikad nije naviknuo Englesku, ne samo na život, nego ni na fizikalnost engleskog nogometa. On je bio umjetnik, čovjek poteza, a ne razarač. A to su protivnici naučili kažnjavati. 

Vratio se u Španjolsku, gdje se i trebao osjećati kao kod kuće, na posudbu u Real Madrid, ali i tamo je konkurencija bila strašna - Raul, Robinho i Antonio Cassano bili su ispred njega u hijerarhiji. Bila je to još jedna sezona za zaborav, sve do posljednjeg dana i ključne utakmice sezone, u kojoj je Kraljevima trebala pobjeda protiv Mallorce za osvajanje naslova.

Kreator preokreta za Realov naslov prvaka

Ali Mallorca je povela, a Barcelona je puhala za vrat. Ključni potez ondašnji trener Fabio Capello napravio je u 65. minuti izvadivši Davida Beckhama, kojem je to bila posljednja utakmica za Real. Reyes je odmah ubacio u šesnaesterac i pronašao Diarrinu glavu za 1:1, a zatim i sam zabio s ruba šesnaesterca za preokret, pobjedu i naslov prvaka.

Pa ipak, to nije bilo dovoljno Realu da ga zadrži, te je Reyes prešao kod gradskog rivala Atletica. Ni to se nije pokazalo kao dobar potez. Simao i Maxi Rodriguez imali su prednost na krilima, a Diego Forlan i mladi Sergio Aguero u sredini napada. Ni navijači ga nisu prihvatili zbog veze s Realom.

Završio je na posudbi u Benfici, gdje je igrao pod trenerom Quique Sanchezom Floresom, koji mu je oživio karijeru, a poslije su se zajedno vratili u Atletico. Tada se konačno umilio navijačima golom protiv Reala i izvedbom vrijednom nagrade za igrača utakmice protiv Barcelone. Pokazao je da može uspjeti i izvan Seville.

Međutim, nakon Floresova odlaska 2011. sve se vratilo na staro, pa se i on konačno, u siječnju 2012., vratio tamo gdje pripada - u Sevillu. Ionako je u svim ostalim klubovima bio autsajder.

U osam godina od njegova odlaska Sevilla je proživljavala svoj zlatni period, osvojila je dva Kupa Uefe i dva Kupa kralja. Stadionom Ramon Sanchez Pizjuan trčali su novi junaci, poput Danija Alvesa, Luisa Fabiana ili Frederica Kanoutea. Pa opet, dobio je kraljevsku dobrodošlicu. Sevilla je dočekala povratak izgubljenog sina.

Tri naslova Europske lige

Njegovi navijači i trener Unai Emery imali su više razumijevanja za krhkost na nogama i nekonzistentnost na travnjaku, ali isplatilo im se. U njegovom drugom mandatu u Sevilli klub je još triput osvojio Kup Uefe, koji je u međuvremenu preimenovan u Europsku ligu, uz nekoliko njegovih ključnih golova i asistencija. Nažalost, posljednji od ta tri finala propustio je zbog upale slijepog crijeva.

Emery je nakon toga otišao u PSG, a novi trener Jorge Sampaoli želio je mlađu momčad. Reyes je ponovno otišao. U odabiru se pokazalo koliko mu je važno igrati pod trenerom koji mu vjeruje jer se ujedinio s Quique Floresom u Espayolu.

Izgledalo je da će karijeru završiti u Španjolskoj, no ipak je nakratko otišao u Kinu zaraditi posljednji veći novac u karijeri, zadržao se samo pola godine i u siječnju se vratio u Španjolsku, potpisavši za drugoligaša Extramaduru.

U španjolskoj drugoj ligi sezona još nije gotova, ostala su dva kola do kraja i Reyes je trebao biti u sastavu za nedjeljno gostovanje u Cadizu. Na njega neće otputovati.

Njegov put završio je između dvaju gradova koji su mu obilježili život, rodne Utrere i obližnje Seville. Još su nejasne okolnosti pod kojima se nesreća dogodila. U njoj je navodno poginuo i Reyesov 23-godišnji bratić, a treća je osoba zadobila teške opekline.

Reyes je imao 35 godina. Tko zna koliko bi dugo još igrao, bi li poslije karijere otišao u trenere ili možda bio ambasador Seville, jedinoga kluba u kojem je zapravo bio kod kuće, u kojem nije bio autsajder.