"Platini stalno trubi da će klubovi propasti zbog golemih dugova, ali to nije istina"
Tekst: Totalsport
Foto: AFP
BELGIJSKI nogometni klub Excelsior Mouscron izbačen je iz prve belgijske lige. Svi su mu rezultati u tekućoj sezoni brisani, a igrači oslobođeni ugovornih obveza.
Poznato je da klub, izbačen iz prve lige nakon prikupljenog duga od 17 milijuna eura i ulaska u stečaj, neće postojati u dosadašnjoj formi. Nije poznato hoće li u nekoj drugoj, prenesenoj, nastaviti natjecanje u jednoj od nižih, amaterskih liga belgijske klupske nogometne scene.
Ekonomskim rječnikom, Mouscron je ugašen klub, propala i zatvorena kompanija. Da to ipak ne mora biti tako, vjerojatno niti neće, tvrdi Simon Kuper, britanski autor koji piše o sportu "iz antropološke perspektive".
Najpoznatiji je po bestselleru Football Against the Enemy, a njegov najnoviji uradak zove se Why England Lose. Baš je u njemu razložio svoju ideju nogometnih klubova kao vječnih i neuništivih organizama.
"Ljudi, čak i oni na najvišim nogometnim funkcijama poput Michela Platinija, govore da će nogometni klubovi početi umirati ne sanira li se njihovo poslovanje s golemim gubicima. Neće", piše kolumnist Four Four Twoa i Financial Timesa.
"Ljudi se boje za nogometne klubove i ne boje se za banke. Pa ipak, banke su te koje nestaju u prašini. Nekoliko najslavnijih engleskih banaka više ne postoji. Američka investicijska banka Lehman Brothers propala je 15. rujna 2008. godine iako je godinu dana prije toga poslovala s prihodom od 59 milijardi dolara, što je 148 puta više od budžeta Manchester Uniteda u istom razdoblju.
Nogometni klubovi većinom jesu vođeni nesposobno, ali su svejedno jedan od najstabilnijih poslova na kugli zemaljskoj.
Godine 1923. englesku je ligu kroz četiri divizije igralo 88 klubova. Dan-danas egzistira 85 od tih 88 klubova. Čak su manje-više svi na istim razinama natjecanja kao što su bili tada. Drugim riječima, gotovo je svaki engleski klub (konkretno njih 97 posto) preživio Veliku depresiju 30-ih, Drugi svjetski rat, više gospodarskih recesija, kao i čitav niz korumpiranih predsjednika i očajnih nogometnih menadžera. To je povijest iznimne stabilnosti. U međuvremenu je propalo više desetaka najutjecajnijih korporacija iz tog vremena.
Svi poslovi ovog svijeta moraju se voditi inovativno ili umiru. Potrošači se okreću drugome, boljem ili povoljnijem proizvodu i napuštaju stari. Normalni poslovi bankrotiraju, ali nogometni klubovi nikad. Čak je 40 engleskih klubova od 1992. godine do svibnja 2008. otišlo u stečaj pritisnuto tražbinama svojih vjerovnika, obično kreditora, poreznih vlasti i igrača. Svejedno su nastavili živjeti. U Italiji je Fiorentina bankrotirala 2002. godine, bačena je u četvrtu ligu, te nakon samo nekoliko sezona ponovno igra značajnu ulogu u talijanskom nogometu. Bankrot je već zaboravljen.
Engleski klubovi u ovom trenutku duguju ukupno oko tri milijarde funti, španjolski takđer. Nije važno. Niti jedan veliki nogometni klub neće bankrotirati zbog dugova. Uđu li West Ham United ili Liverpool u stečaj, rodit će se pod novim vlasništvom. Bez obzira koliko novca bacili u vjetar, uvijek će se naći netko novi da ih iskupi. Niti jedna banka neće se osuditi pokrenuti postupak likvidacije.
Najbolji primjer grozno vođenog kluba jest Leeds United. Da se radi o bilo kojem drugom poslu, predstavnik banke-vjerovnika pokucao bi na vrata i rekao: "Gotovo je, zatvaramo"! No, Leeds je, eto, još uvijek s nama. Bori se za ulazak u drugu englesku ligu. Novo vodstvo kluba smanjilo je troškove, ispalo u niži rang natjecanja, promijenilo grb i nastavilo postojati pod neznatno promijenjenim imenom umjesto da nestane.
Zamislite sada da Ford otpusti sve svoje kvalificirane radnike, uposli nesposobne i nastavi proizvoditi najgore automobile umjesto dobrih; ili zamislite da British Airways otpusti sve svoje pilote i zaposli ljude koji ne znaju pilotirati. Vlada bi reagirala, potrošači bi se okrenuli konkurenciji.
Nogomet, međutim, preživljava, i to stoga jer ima ljudi (navijača) koji su voljni držati se svog kluba ma koliko on bijedan proizvod bio. Ne radi se tu o odanosti, već o nečemu daleko jačem: emotivnoj vezanosti.
Iako se nogometni klubovi naizgled ponašaju kao poslovni subjekti, oni to nisu. Štoviše, oni su daleko trajniji od bilo kakvih poslovnih subjekata", zaključuje Kuper.