Foto: Getty Images / Guliver Image, Index

DVOBOJ dviju ponajboljih ekipa na turniru dogodio se već u četvrtfinalu. Nakon jedanaesteraca Nijemci su konačno, iz devetog pokušaja, napustili teren uzdignute glave nakon ovog nogometnog klasika i razbili niz koji je trajao pune 54 godine.

Löw se prilagođava Azzurima

Možda najveća pohvala Antoniu Conteu i Italiji bila je što je aktualni svjetski prvak u potpunosti prilagodio svoju formaciju i sustav njima. Premda su u prijateljskim susretima dosta uvježbavali i igrali s trojicom u zadnjoj liniji, dosad za takvo nešto nije bilo prave potrebe. Boateng, Hummels i Howedes zauzeli su stoperske pozicije, dok su Kimmich i Hector završili na bekovima. Prvotna ideja takvog pristupa bila je defenzivna - Talijani su svim ekipama dosad najveći problem radila s dosta nekonvencionalnom postavkom napada. U njoj dva napadača okupiraju stopere koji se moraju povlačiti jer nemaju nikoga da im čuvaju leđa, a stalnim protrčavanjem i križanjima između bekova i veznjaka, Italija uvijek dobiva igrača viška u završnici koji nema svojeg „prirodnog“ čuvara i tako vrlo lako narušavaju strukturu svih svojih suparnika. Ovakva postavka dala je Nijemcima igrača više u zadnjoj liniji, što je kroz veći dio utakmice omogućio Hectoru i Kimmichu da preuzimaju direktno talijanske bekove, a stoperi su mogli daleko i duboko pratiti Edera i Pellea, znajući da imaju čistača iza svojih leđa u obliku Boatenga.

Pozicijska utakmica

Sintagma koja vjerojatno najbolje opisuje jučer viđeno. S trojicom igrača u obje obrane visoki pritisak je bio poprilično riskantan, pa smo mogli jasno vidjeti uzorke i namjere obje ekipe s loptom u nogama i uporno guranje svojeg plana sve do samog plana. Nijemci su na konto agresivnosti i prepuštanja lopte od strane plavih dresova imali inicijativu i nešto više šansi, ali nitko nikoga nije nadigrao.

Talijani su bili spremni na ovakvu njemačku postavku i prepustili su loptu njihovoj zadnjoj liniji, dok su zatvorili sredinu terena, gdje su napadači odlično markirali Kroosa kao primarnog organizatora igre:

Ovo je natjeralo Nijemce da cirkuliraju loptom u zadnjoj liniji i organiziraju igru preko bokova više nego što bi idealno htjeli, ali ova utakmica je bila i najvidljivija potvrda teze kako moderni nogomet prve organizatore igre treba imati već u zadnjoj liniji, jer će se svako toliko morati igrati utakmica gdje oni imaju loptu u nogama najveći dio vremena. Boateng-Hummels osovina, i talijanski trio s druge strane je tu među najboljima na svijetu. Baš da oslobode prostor svojim stoperima, njemački bekovi su u fazi napada odlazili vrlo visoko:

Problem je bio u tome što nije bilo dovoljno mjesta za daljnji razvoj napada, a zatvaranje Kroosa i Khedire (kasnije Schweinsteigera) u sredini nakrcavanjem velikog broja igrača značilo je da Nijemci svoj napad, kada bude zagušen, moraju restartati skroz preko zadnje linije.

Najuigranija opcija za ulazak u završnicu bila bi razvlačenje talijanske zadnje linije pomoću visoko postavljenih bekova, gdje bi Gomezovim i Mullerovim odvlačenjem stopera otvorili koridor svojim veznim igračima za utrčavanje. Nakon samo 15 minuta taj plan je doživio veliki udarac, kada se Khedira kao trkački najmoćniji veznjak ozlijedio i izašao.

Njemačka igra bila je, s tog aspekta, jako ovisna o Ozilu. Dok Italija u svojih 3-5-2 stvara protrčavanjem veznih igrača direktno na gol, Nijemci su u Kroosu i Schweinstegieru ipak imali igrače navikle kontrolirati tempo iz dubine terena, pa je Ozil kao spojka bio ključan igrač. Korištenje mobilne igre prednjeg dvojca, prilaženje bekovima kada bi visoko primili loptu kako bi im pomogao stvoriti višak i savršeno razumijevanje igre bez lopte podsjetili su na njegove najbolje dane.

Hrabra Italija

Iako su gol dali Boatengovom asistencijom, teško je sjetiti se utakmice u kojoj je ekipa bila manje impresionirana Njemačkom i u postavljenom napadu dolazila s tolikim brojem igrača naprijed. Osnovni uzorci igre bili su slični kao i s druge strane, visoko postavljeni bekovi i špicevi koji potiskuju suparničke linije prema nazad, dok ostatak koristi tako nastalu geometriju. S tim da je talijanska igra prema naprijed mnogo silovitija i okomitija. Za razliku od njemačkih veznjaka koji su rado prepuštali sve konce igre obrani, talijanski veznjaci bi znali koristiti prostor koji bi ostao iza leđa njihovih bekova:

Najočitija namjera u igri Talijana bila je centriranje igre na desnu stranu, te traženje viška preko Kimmicha, jednog od najperspektivnijih europskih igrača, ali i dalje mladićem koji se tek snalazi u novim ulogama. Utrčavanjem veznog igrača iz drugog plana iz leđa ostatku ekipe Talijani su uspjeli dolaziti u situaciju gdje imaju brojčani višak protiv njega.

U oba slučaja Giaccherini ulazi između njega i Howedesa, on njega preuzima i mora pustiti De Sciglia samog uz liniju.

Ipak, fleksibilnost zadnje njemačke linije nije dozvolila Talijanima da stvore mnogo iz ovakvih situacije.

Vrhunska utakmica

Taktički skoro pa perfektna utakmica s po nekoliko sjajnih šansi s obje strane bila je obilježena kompaktnim obranama i poteškoćama u stvaranju viška u zadnjoj trećini terena. Nijemci su imali sekvencu od 13 naprijed-nazad dodavanja početkom drugog dijela, da bi minimalna tehnička greška Gomeza omogućila Talijanima da vrate kontrolu nad loptom, što vjerno oslikava na kojoj se frekvenciji i razini sinoć igrao nogomet, i koliko je grozno sitan prostor za pogrešku u bilo kojoj fazi igre. Premda je nekome sa strane mogla biti poprilično dosadna, ovo je najkompletnija utakmica prvenstva dosad.

Sjajna akcija Nijemaca i Boatengova glupost bile su dovoljne da gurnu odluku prema točki jedanaesterca. Neuer je priznao kako je imao šalabahter za sve suparničke izvođače, ali su gotovo svi pucali nešto sasvim drugo od zacrtanog. Bespotrebna cirkusiranja Zaze i Pelle vjerojatno su Talijane koštali prolaza, ali još jednom se potvrdilo kako je fraza o jedanaestercima kao lutriji čista glupost. Priprema, hladnokrvnost i egzekucija, ništa drugačiji segment igre nego beskonačan broj sličnih u nogometu i sportu općenito. Uli Stielike u polufinalu svjetskog prvenstva 1982. godine protiv Francuske bio je posljednji igrač koji je za Njemačku promašio jedanaesterac u raspucavanju. Od njegovog do Mullerovog promašaja Nijemci su zabili 22 penala. Sreća?

Emeritus Conte, emeritus Low

Bez obzira na ispadanje, još je jednom potvrdio o kakvoj se trenerskoj klasi radi. Studioznost i hrabrost kojom priprema utakmice i vjerodostojnost da to prenese igračima koji se suprotstavljaju svjetskim i europskim prvacima s otvorenim gardom je jedna od najdojmljivijih priča ovog Europskog prvenstva. Italija je odigrala jednu slabu utakmicu, onu koja im nije išta značila, u preostalima su bili upravo – sjajni. Razbijanje mita o talijanskom catenacciu, činjenica da ti se sila poput Njemačke prilagođava i pohvale čitavog nogometnog svijeta bit će, kada se emocije stišaju, dovoljna utjeha za neodlazak do samog kraja.

Njemački stroj i dalje melje. Zadnji turnir na kojem nisu ušli među četiri najbolje ekipe ostaje Euro u Portugalu otprije 12 godina, a količina talenta i pozitivnih trenerskih trendova ostavljaju utisak kao da će zauvijek, ili barem jako dugo vremena, biti najbolji. Spremnost Lowa da umiri glavne talijanske adute u igri promjenom sustava samo svjedoči da ne spada u domenu trenera koji su sami sebi dovoljni, već da prati igru iz dana u dan, i iza svake odluke stoji racionalno i pažljivo vaganje pluseva i minuseva. Netko drugi možda ne bi naučio iz svojih grešaka kao 2012., nasrnuo, i poginuo. Ne i Low. Euro ulazi u svoju posljednju fazu, još jednom sa Švabom u glavnoj ulozi.