MIRKO ALILOVIĆ tek je na jedan dan uspio skoknuti do rodnog Ljubuškog. Sugrađani su ga tom prigodom nagradili; izabran je za najboljeg sportaša grada +u minuloj, 2008. godini. Nakon Ljubuškog, Alilović je još svega jednu noć proveo u Zagrebu, a potom se zaputio za Španjolsku. Već sljedeći tjedan kreće brutalni ritam, a on uostalom, nikada nije ni prestao. Našeg reprezentativca s Ademar Leonom čekaju dvije utakmice u Asobal Ligi, pa susret Lige prvaka s mađarskim Fotexom.

 "Nema vremena ni za treninge, samo za utakmice", kaže Alilović.

No ipak je stigao sa svojim zemljacima podijeliti dojmove s netom završenog SP-a u Hrvatskoj.

"Tek kada smo došli na trg i vidjeli da nas je dočekalo 30 tisuća ljudi…tek nam je tada postalo teško. Cijela Hrvatska bila je uz nas, a mi smo izgubili zlato. Bili smo utučeni, mada, siguran sam da ćemo ubrzo shvatiti koliko je ustvari srebrna medalja na Svjetskom prvenstvu veliki rezultat.Biti drugi na svijetu u bilo kojem sportu je nevjerojatan uspjeh. Pogotovo za malu zemlju kakva je Hrvatska. Rukometna reprezentacija je najuspješniji sportski kolektiv u Hrvatskoj i ljudi to prepoznaju i bodre nas na svakom koraku. Nije lako u devet natjecanja za redom osam puta ući među četiri najbolje ekipe i osvojiti pet medalja. Uzmite primjer nogometaša. Hrvatska je 1998. osvojila brončanu medalju na SP-u, i do dan danas to nitko nije ponovio. To samo pokazuje koliko je teško ostvariti uspjeh na svjetskoj razini. A rukometaši traju.", kazao je u razgovoru za Dnevni list.

Alilović je, zajedno sa svojim kolegom Veniom Losertom presjekao kritičare koji su uoči SP-a tvrdili da su upravo vratari najslabija karika naše reprezentacije. Alilović je u reprezentaciji dvije godine, a već ima dva srebra; norveško i hrvatsko.

"Vjerujte mi, mijenjao bih oba srebra za zlato u Hrvatskoj, kazao je Alilović, koji je nakratko svratio u svoj rodni kraj prije nastavka rukometnih obveza u Španjolskoj. Bitno je da smo osvojili medalju i treba biti sretan zbog toga, ali ne možeš biti potpuno zadovoljan kada izgubiš u finalu."

Vratio se na trenutak u finalni okršaj. Danski sudački par nije preskočio;

"Sudački kriterij bio je čudan od početka finala. U prvoj kontri Čupiću ''izvale'' rame, a nas su za sitne prekršaje isključivali. Ne umanjujem pobjedu Francuza, jer nismo ni mi bili pravi. Loše smo odigrali i u obrani i u napadu, iako smo dobro otvorili utakmicu. Mislim da je prijelomni trenutak bio kada smo mi imali prednost od dva gola. Abalo je šutirao iz mrtvog kuta, a sudac je bez ikakvog razloga dosudio sedmerac. Da smo taj napad obranili otišli bi na plus tri i nema šanse da bi nas Francuzi stigli. Ali, nema sada smisla pričati što bi bilo kad bi bilo da je bilo… Srebro smo osvojili, sretni smo zbog medalje, ali nesretni jer nije zlatna."

"Nema straha za budućnost"

Vremena ima dovoljno, i jasno je da će 23-godišnji vratar već dogodine u Austriji na EP-u hvatati novu medalju.

"Perspektiva je velika i nema brige za budućnost. Vidjeli ste kako su odigrali Duvnjak i Gojun. Kopljar se polako "uključuje", tu je i Štrlek, Vori, Čupić, Lacković….mogu igrati još godinama. Smjena generacija se u stvari provodi već dvije godine. Reprezentacija se polako pomlađuje, a rezultati ne trpe. Vjerujem da će tako biti i u budućnosti. Hrvatska ima puno odličnih mladih rukometaša. Istina, kapetan se lomi i nije mu lako. Godinama je uz ovu momčad, puno je dao reprezentaciji i teško je donijeti odluku. Što god kapetan odluči, neka zna da su svi igrači uz njega."

A što o svemu kaže Metličić?

"Što se tiče moje pozicije desnog vanjskog, Marko Kopljar je pokazao da ima sve predispozicije, ali o njemu ovisi kako će se igrački razvijati. Naravno, teško je od njega očekivati da odmah preuzme odgovornost, ali on iz utakmice u utakmicu pokazuje da se na njega može računati. Osim Kopljara tu je i Denis Buntić, koji je ranije već pokazao svoje vrijednosti. Vjerujem da Kopljar i Buntić mogu mnogo dati reprezentaciji. Što se, pak, ostalih tiče, za mene odlične igre Ivana Čupića i Domagoja Duvnjaka nisu iznenađenje. Oni su već na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu u Norveškoj, gdje je Hrvatska osvojila srebrnu medalju, pokazali svoje potencijale. A na Olimpijadi u Pekingu Duvnjak je potvrdio svoje vrijednosti. Čupić i Duvnjak su igrači koji nisu više iznenađenje, nego su nositelji ove reprezentacije jer igraju fantastično. Uopće nema straha za budućnost hrvatskog rukometa"

C.D.
Foto: Index, AFP