"NA POLJUDU nitko nije favorit protiv Hajduka", tješili su se Hajdukovci kad im je bilo teško. Sada to pravilo više ne vrijedi, a ni Hajduku nije teško, nego najteže.

> Krešić: Nakon zime ćemo odlučiti tko je za velikog Hajduka, a tko ne

> Krešić: Dinamo je neusporedivo snažniji i trkački jači

> Andrić: Razlika u kvaliteti je golema

Izostao je i 13. Hajdukov igrač (ako je Torcida 12.), opjevani Dišpet, koji je ovima što danas nose bili dres neuhvatljiv i neobjašnjiv kao "Mojo" Austina Powersa. Na Poljudu od salona do svlačionice caruju nesposobnost, nekompetencija i nezainteresiranost.

U Splitu je izostao onaj poznati osjećaj euforije, kada svi pričaju o utakmici i kada se traži karta više, jer kao što nije bilo inata i unutarnje snage razjedinjene i razbijene "momčadi", tako nije bilo ni interesa, a kamoli dodatnog impulsa koji bi stizao sa tribina, jer Hajduk kojeg umorni Dinamo pobjedi u "drugoj brzini" je samo za najveće mazohiste.

Veću posjećenost ovih rivala su imale utakmice na nekadašnjem "Trofeju Marjan", a obzirom da je odnos snaga na terenu negdje na razini na kakvoj su prošle godine bili Dinamo i Arsenal, jedino što je Hajduku moglo donijeti nadu su gledatelji.. Podbacili su svi osim Torcide i u takvom odnosu snaga nije ni čudno da su se većim dijelom utakmice više čuli BBB-i.

Protiv obezglavljenog Hajduka je večeras bilo čak i drevno pravilo po kojem momčad koja promaši mrtve prilike biva kažnjena od strane suparnika i "lopte koja sve pamti i vraća". Hajduk do kraja nije znao iskoristiti ni Ivankovićevu reanimaciju u vidu zatvaranje utakmice, na koju je Profesor doduše bio natjeran, kada je Tadića zamijenio Sammirom jer napadača na klupi nije ni imao. Nezaliječenog Mandžukića je ostavio do kraja, a on mu je i donio pobjedu.

Rukavina za Ripleya

Hajduk je tek tada postao opasniji, a Krešić je nevidljivog Verpakovskisa zamijenio još neprimjetnijim Rukavinom, jer mladi Šibenčanin za 28 minuta u igri nije imao ni jedan kontakt s loptom. To svakako nije samo njegova krivnja jer momčad domaćih nije pokazala ništa na planu organizacije igre i uigranih akcija. Rado bismo napisali kako je to "Krešićeva momčad", ali nije.

Studiozni i minuciozni stručni Krešićev rad koji demonstrira na svakom treningu očigledno ne nailazi na plodno tlo kod ove skupine igrača, a jedino što navijačima Hajduka može dati neki tračak nade, barem do sljedećeg prijelaznog roka (osim podatka kako je momčad igrala bolje nego protiv Rijeke i Šibenika) je večerašnje izdanje Nikole Kalinića. Slično kao i u uzvratu protiv Sampdorije, i večeras se borio kao lav, tukao loptu i čuvare, a osim lijepog zgoditka je pogodio i okvir gola, kada se također sam izborio za priliku.

Možda se momak pali samo na velike utakmice, ali barem je bolji od primjerice Gorana Sablića, koji je pojačao Hajduk otprilike jednako kao njegov dojučerašnji suigrač Verpakovskis.

Dinamo došao, vidio i pobijedio

Ivankovićeva momčad je na Poljud došla kao izraziti favorit, iako je igrala nakon uraganskih amsterdamskih 120 minuta i ništa manje ubitačnog slavlja.

Čak je i tako izraubani Dinamo, koji je imao jednog zdravog napadača, uspio stvoriti nekoliko stopostotnih prilika. Modrićeva klasa je opet donijela prevagu, a osim njega i Mandžukić, kao tek nezaliječeni oporavljenik koji je uspio nadmudriti Hajdukovu obranu, je dokazao da ima snage za ritam četvrtak - nedjelja.

Mikić je opet pružio dobru partiju, a Koch je na vratima bio točan i pravovremen kada su Hajdukovci prijetili iz daljine.

Hajdukovcima na kraju ostaju barem dvije utjehe: trener Krešić je otkrio kako su "napravili pomak u igri i stajanju na terenu" i za poraz ne mogu kriviti suca.

Zvonko AlačFoto: Bruno Kekez