PET JE UJUTRO, a na istom sam broju riječi kao i prije devet sati kad sam čuo što se dogodilo Cro Copu. Na nuli. Postoje dva scenarija u kojima se to zna dogoditi. Prvi je onaj kad o nekoj temi imate reći sve na svijetu, a drugi je onaj kad o njoj nemate reći baš ništa. Prvi put u životu dogodilo mi se istovremeno i jedno i drugo. Ne mogu vjerovati da sam prije dva tjedna posljednji put slušao "Wild Boyse" tamo gdje sam ju prvi put i čuo - na putu od Mirkove svlačionice do ringa. Jedino je tamo ta pjesma poprimala transcendentalne razmjere - nije bila "samo" pjesma, već uspomena jednoj čitavoj generaciji ljubitelja slobodne borbe koja se njome zarazila u mitskoj Saitama areni.

I baš je to najveća pobjeda Mirkove karijere. Nisu to ni veliki pojasevi Pridea, Rizina ili K1, nisu to niti veličanstvene pobjede nad Barnettom, Silvom ili Gonzagom, niti najbolja kompilacija završnica u povijesti slobodne borbe. Najveća pobjeda Mirkove karijere je ta da je ljude navukao na slobodnu borbu i pokazao im da čak i u toj areni krvoprolića i gladijatorstva postoji kodeks, čast i džentlmenstvo koji ga postavljaju visoko na pijedestal "realne fikcije", u kojoj smo konačno našli stvarne junake o kojima smo tek sanjarili gledajući filmove s Bruceom Leejem ili Van Dammeom. Nije nimalo slučajno da je on status božanstva stekao baš u Japanu. Zemlji u kojoj se, usprkos glomaznom otvaranju granica, tržišta i umova prema idejama iz zapadnog svijeta, i dalje vrlo ljubomorno i neumorno njeguje duh nekih bivših vremena, samuraja i bušida. Zemlji koja je sposobna zavoljeti do smrti nekog Europljanina iz malog sela kraj Vinkovaca zato što je u ring ulazio i izlazio s istim iskrenim izrazom lica kao i prije dvadeset godina kada je kao nadobudni mladić mlatio vreću za udaranje u prašnjavoj garaži, na kojem su tisuće posjekotina svjedočile muci koju je morao proći da zakorači na svjetsku scenu borilačkog sporta.

Mladi borci iz čitavog svijeta, a posebno onih koji će na materinjem jeziku razumjeti ove retke, priklonili su se slobodnoj borbi baš zbog Mirka. Mirko je bio naše utjelovljenje svakog akcijskog junaka čije smo poteze imitirali vrlo nezgrapnim shadowboxingom u tišini svoje sobe, ne bi li u svojem naivnom poimanju stvarnosti baš tim oružjem spasili planetu koja polako tone u dekadenciju vrijednosti kojih smo svjesni tek kao djeca. 

Nekima je puko odrastanje oduzelo osjećaj da se tu radi o ičemu što je veće od jednog sportskog događaja. Drugima je taj efekt izazvala činjenica da su Yakuze debelo ogreble u tkivo tog sporta podsjećajući nas da i dalje živimo među ljudima, bićima koji su sposobni obezvrijediti svaku plemenitost. Nekima taj osjećaj nikad nije oduzet, isključivo zahvaljujući njemu - gospodinu "Right leg hospital, left leg cemetery". Mirko nam je, jednostavno, dao sanjati. Barem djelić besmrtnosti i počasti koje je gradio svakom novom pobjedom ljubomorno smo prigrabili i držali za sebe, iako su njegove pobjedničke suze, baš kao i one nastale u tuzi, porazu, nakon ozljede, operacije i u dvorani, pripadale jedino i samo njemu. Na barem nekoliko sekundi mogli smo, poistovjećeni s njim, sanjati da smo zapravo mi ti kojima sudac podiže ruku pred stotinu tisuća ljudi kao konačni dokaz naše pobjede nad zlom - koje druga strana u dječjem poimanju svijeta neminovno predstavlja. 

Hvala ti šampione, dao si nam san.