Walter Mazzarri bio je jedan od pionira, a danas već skoro pola lige igra s trojicom u zadnjoj liniji. Mnogo je razloga za prelazak na takvu formaciju – bolja kontrola kontre, igrač viška u organizaciji napada ili specifičan kadar igrača. Razlozi za odabir te solucije variraju od trenera do trenera, ali Bilićev West Ham izgleda kao jedini koji to igra, a ni sam ne zna zašto.

 

Tottenham je do šansi za prva dva gola došao više slučajno nego smisleno, ali golovi su rezultat kroničnog nedostatka razumijevanja zahtjeva ovakvog sistema, a za to može biti kriv samo trener. Kod prvog gola, umjesto da bočni stoper (Ogbonna) brani prostor iza svojeg beka, izlazi namještati ofsajd zamku iako je njegova ekipa u brojčanom višku, na 35 metara od gola. Alli bježi, Kane zabija. Kod drugog gola dolazi do nekontrolirane druge lopte nakon Hartovog ispucavanja. Ishod identičan – stoper slabo brani prostor iza beka i Eriksen potezom svjetske klase efektivno završava utakmicu.

 

 

 

Tottenham u igri s trojicom natrag ima očite ideje koje se dosljedno provode, bez obzira na efikasnost konkretne realizacije. Dier pokušava s tri stopera kreirati trokute kojima bi izigrali prvu liniju suparničke obrane, Eriksen, Alli i Sissoko se uvlače u međuprostor kako bi primili loptu između linija, a bekovi postaju krila koja povlače suparnika duboko prema njegovom golu. Tottenham je veći dio od prethodne dvije sezone igrao vjerojatno i najsmisleniji nogomet u ligi, ali i dalje im fali… nešto.

 

Dojam je da na svakoj poziciji imaju vrlo dobrog igrača, ali s tek dvije ekstra klase koje mogu potezom riješiti utakmicu u kojoj ostatak ekipe ne igra najbolje. I bitnije od toga, Dier je vrlo solidan igrač, ali za ekipu koja živi od lopti u međuprostore i cirkulaciju s obzirom na to da su joj tamo postavljeni najbolji igrači, on nije optimalan izbor. Tottenhamova presing igra među najboljima je na Otoku, ali engleske ekipe rijetko kada grade napad, već preskakanjem igre izbjegavaju upravo onakve situacije iz koje je Tottenham poveo. Dojam ostaje kako su „Pijetlovi“ na istom odstojanju, vrlo strukturirana i zanimljiva škvadra koja u podjeli plijena na transfer roku unaprijed potpisuje kapitulaciju pred većim dečkima.  

 

 

 

Nije nikakva sramota izgubiti od ovakvog Tottenhama. Koliko god to zvučalo kao alibi kad dolazi od njega, čak ni trenutačna situacija na ljestvici nije pretjerano neobična ni smrtonosna. Na njoj su se ne tako davno nalazili i Chelsea i Everton i brojni drugi klubovi kojima je minimalni zahtjev pred sezonu bila sredina tablice.

 

Ono što je, s druge strane, apsolutno neprobavljivo, jest West Hamova igra. Nabijanje dugih lopti na Carrolla koji ih spušta goropadnom Arnautoviću nije nelegitimna strategija protiv jačeg suparnika. Ali ponavljati to tri sezone, i to sa sve manjim uspjehom, znak je da nešto nije u redu. Bilićev West Ham igra spor, zastarjeli i negledljiv nogomet. Ne postoji nijedan uigrani mehanizam prema naprijed koji ne počiva na očitoj fizičkoj superiornosti njegovih igrača, a defenzivno nisu ni blizu razini prve sezone kada su i u visokom presingu i u niskom bloku znali uzimati bodove najvećim ekipama u ligi. Novi West Ham je hibrid naoko novih ideja, konzervativnih komfor zona i starog kadra koji izgledaju kao nepomirljiva kombinacija, koja u pravilu rezultira nogometom nakon kojeg svatko poželi okrenuti kanal. Ovo kako West Ham igra je i po stilu i po kvaliteti čisti drugoligaški engleski nogomet.

 

 

 

Treća sezona u West Hamu doima se kao Bilićeva najteža. Što je duže u Londonu, to se manje vidi trenerska ruka i osnovna ideja u igri, što je njegov najveći poraz. Bitnije od toga, Bilićeva ostavština je u velikoj opasnosti. Nakon sjajnog, očajnog, pa solidnog ciklusa s reprezentacijom, Bilić se upustio u avanture po europskim pustopoljinama. Ne treba pritom zaboraviti kako je u Lokomotivu odradio loš posao i dobio otkaz nakon godinu dana. Priča u Turskoj je trajala duže i izgledala nešto bolje, ali nije tamo napravio ništa što bi uvjerilo vlasnike da je on tip koji može svrgnuti duo Galatasaray-Fenerbahče s vlasti.

 

Eventualnim odlaskom iz Londona postavilo bi se opravdano pitanje kako ocijeniti njegove klupske avanture. S jedne strane, puno puta je dokazao kako zna pripremiti utakmicu i skautirati suparnika, kao i psihički pripremiti svlačionicu zbog čega je u pravilu najuspješniji bio u kup-natjecanjima i reprezentaciji. S druge strane, pokazuje kroničan nedostatak ideja i vidljivog napretka, te nemogućnost održavanja reda u igri i svlačionici tijekom prvenstvene utrke. Možda je „Super Slav“ jednostavno trener za reprezentativni nogomet. Jedno je sigurno – ako je dosadašnji dio sezone u Premiershipu ikakav pokazatelj, on tu više ne pripada.