index.hr index.hr

Revolucionarne nogometne ideje koje su (srećom) propale

Saša Čobanov
08:24, 03. travnja 2015.
Sponzor
rubrike
Revolucionarne nogometne ideje koje su (srećom) propale

Foto: Index/Fotomontaža, Guliver Images/Getty Images, screenshot; Youtube

POVIJEST nogometa seže do prapovijesti, no povijest današnjeg, suvremenog nogometa vuče korijene iz 19. stoljeća kad se počeo igrati u engleskim javnim školama. Entuzijazam bivših učenika, koji su igrali neke igre s loptom u mladosti, stvorio je prve amaterske nogometne klubove sa sjedištem u svakoj školi. Svaka je škola imala svoja pravila, pa je prilikom svake utakmice dolazilo do prepirki po čijim će se pravilima igrati.

1863. godine, Engleski nogometni savez je donio prvi skup pravila kojih su se svi klubovi morali pridržavati. No, učinak engleskog saveza nije bio toliko značajan jer nije bilo profesionalnih klubova. Profesionalni klubovi su nastali kada je radnička klasa preuzela vlast nad nogometom. Pojedini biznismeni vidjeli su interes gledatelja, pa su počeli naplaćivati ulaznice. Kada je nogomet postao sport na profesionalnoj razini, počeo se nezaustavljivo širiti po cijelom Otoku, a ubrzo i u svijetu. 

No, pravila nogometne igre bila su poprilično labava i trebalo je utanačiti jedinstvene uzuse najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Kako se nogomet razvijao te je tijekom desetljeća od zabave za radničku klasu postao globalni fenomen i ponajveći biznis s enormnom zaradom i sama nogometna pravila morala su se modificirati kako bi se opravdale milijarde utučene u nogometni show. Jednostavno, ništa se nije moglo prepustiti slučaju i nogometna igra se po svaku cijenu morala učiniti dinamičnijom, zabavnijom i atraktivnijom.
 
Vraćanje lopte u ruke vrataru, bacanje novčića, ignoriranje Oka sokolova...
 
Neke su inovacije spasile nogomet. Ako se prisjetimo Mundijala u Italiji 1990., prvo što će nam pasti na pamet su enormno dosadne utakmice, koje su se uglavnom svodile da momčad koja ima pozitivan rezultat uporno vraća loptu svom vrataru u ruke. I tako u nedogled. Naravno da su mudraci u FIFA-i odmah nakon Svjetskog prvenstva promijenili to besmisleno i zastarjelo pravilo.
 
Sjetimo se i sramotne utakmice trećeg kola grupne faze na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982., kad je ''germanska kuhinja'' Zapadne Njemačke i Austrije s turnira izbacila Alžir. Nakon te bruke uvedeno je pravilo da se sve utakmice trećeg kola igraju u isto vrijeme da bi se izbjegla ili barem smanjila mogućnost kalkuliranja.
 
Polufinale olimpijskog turnira u Rimu 1960. igrali su Jugoslavija i domaćin Italija. Kako i nakon 120 minuta igre nije bilo pobjednika (a ograničen raspored olimpijskog programa nije dozvoljavao ponovljeni meč za dva dana, što je ruku na srce, također bila jedna od besmislica ondašnjeg nogometa), pristupilo se ždrijebanju, odnosno bacanju novčića. Igrači Jugoslavije su imali više sreće i prošli su u finale gdje su se s lakoćom obračunali s Dancima i nakon pobjede od 3:1 osvojili zlato. 
 
Prokletstvo Zambatinog novčića
 
Kad smo već kod bacanja novčića, jedna od najvećih urbanih legendi Zagreba je slučaj ''prokletstva Zambatinog novčića'' u prvom kolu Kupa velesajamskih gradova 1967. Dinamo je osvojio naslov pobijedivši u finalu Leeds United. Ipak, malo je nedostajalo da ta priča ostane neispričana. Već u prvom kolu Dinamo je preživio pravu dramu protiv Spartaka iz Brna. Prvu utakmicu u Brnu, češki je predstavnik dobio s 2:0. No, u uzvratu Dinamo golovima Zambate i Jukića slavi identičnim rezultatom.
 
U produžecima mreže su mirovale, a kako tada nije postojalo pravilo ruleta s bijele točke, pobjednik se morao odlučiti bacanjem novčića. I tada se dogodila jedna od najopjevanijih priča iz Dinamove povijesti, legenda koja se i dan danas naziva ''prokletstvom Zambatinog novčića'', te je u tekstovima pojedinih kroničara kluba iz Maksimirske, najveći krivac što Dinamo već više od 40 godina ne uspijeva izboriti proljeće u Europi.
 
Penali su naravno lutrija, no čak i takvi kakvi jesu, ipak na neki način ovise o vještini igrača, koncentraciji u datom trenutku, psihološkoj snazi, a sve su to komponente koje čine igrača. Naravno, ni oni nisu najsretnije rješenje, no kad ih usporedimo s ovim budalaštinama iz prošlosti…
 
Muke po Šukeru i Lampardu
 
Što veže Goeffa Hursta, Davora Šukera i Franka Lamparda? Sva trojica su u užasno važnim utakmicama uputili lopte prema protivničkim vratima koje su plesale na rubu gol crte. I dok je Hurstov gol Zapadnim Nijemcima u finalu 1966. donio naslov svjetskog prvaka Engleskoj (a o njemu su poslije pisane knjige i snimani filmovi), Šukeru je one tužne noći na Maksimiru protiv SR Jugoslavije 1999. poništen čisti gol, koji bi da je bilo pravde Hrvatsku odveo na EURO u Belgiju i Nizozemsku.
 
No, dok je Šukerova lopta samo za koji centimetar prešla gol liniju Ivice Kralja, pa to možda na neki način i abolira suce, Lampardov udarac u osmini finala SP u Južnoafričkoj protiv Njemačke bio je unutar gola puni metar. Naravno, Njemačka je po tko zna koji put izbacila Engleze s turnira, a posljedica cijele priče je da je čak  i radikalno konzervativna FIFA odlučila uvesti gol tehnologiju (makar zasada samo na gol liniju), pa je gol Karima Benzeme protiv Hondurasa prošlog ljeta U Brazilu ušao u povijest, kao prvi gol kojeg je ''odobrilo Oko sokolovo.''
 

Sve ove inovacije, koje smo naveli na neki su način spasile nogomet i izvukle ga iz slijepe ulice u koji je ovaj polako zalazio, no kroz povijest bili smo i svjedoci pokušajima ''otkrivanja tople vode'', koji su bili toliko tragikomični da su naravno propali.
 
U nastavku teksta izdvojit ćemo neke revolucionarne ideje (kako nogometnih dužnosnika, tako i trenera i igrača) kojih se prisjetio Telegraph, a pojedine su toliko apsurdne, da su u svojoj apsurdnosti zapravo i genijalne. Neke u teoriji i dalje vrijede, ali kako se ono kaže: ''ovo nemojte pokušavati kod kuće.''
 
IZVOĐENJE AUTA NOGOM
 
''Siguran sam da će ovo biti revolucija u nogometu te da ćemo imati neusporedivu bržu igru nago što li je danas'', 1994. bubnuo je Sepp Blatter i ostao živ. Tu ''genijalnu'' umotvorinu pokušao je implementirati u nogometna pravila, a zamorci su mu bili druga belgijska i druga mađarska liga te sedmi i osmi razred engleskog nogometa. Eksperiment je ukinut već nakon premijerne sezone.
 

PENALI NA AMERIČKI NAČIN
 
Amerikanci ne bi bili Amerikanci da nisu pokušali uvaliti nešto svoje u nogometna pravila. Sredinom 1970-ih kad je krenuo pokušaj rađanja njihove nacionalne lige (da bi privukli nogometom nezainteresiranu publiku doveli su najveće svjetske zvijezde pred kraj njihovih karijera, pa su tamo igrali i Pele, Beckenbauer, Carlos Alberto, Cruyff, a i naš Iko Buljan). Pravila su uglavnom bila ista kao i svugdje na svijetu, no kako im je klasično izvođenje penala vjerojatno bilo statično i nezanimljivo, u težnji da i od toga naprave spektakl, uveli su pravilo da se penali pucaju na isti način kao i u hokeju. Dakle, igrač bi uzeo loptu na nekih 35, 40 metara od gola i krenuo bi prema golmanu s ciljem da ga u pet sekundi matira. Naravno, shvativši stupidnost ideje 1999 pravilo je ukinuto i Ameri su kao i ostatak planete prihvatili pravilo starog, dobrog ''kreča''.
 

OZVUČENI SUDAC
 
Kad je engleski sudac David Ellerax za potrebe snimanja jednog dokumentarca bio ozvučen za vrijeme utakmice između Arsenala i Millwalla, televizijski auditorij mogao je uživati u šarolikosti psovki igrača Arsenala koje su prema sucu stizale iz minute u minutu. Naime, igrači Arsenala nisu bili upoznati s eksperimentom pa je javnost je mogla ćuti svašta, a u maštovitosti su prednjačili David Rocastle, Lee Dixon i Tony Adams. Naravno, i ovaj eksperiment nije zaživio.

 
DAVID JAMES U VRHU NAPADA: BIZARNA IDEJA STEWARTA PIERCEA
 
Mnogo puta smo vidjeli golmane kako u posljednjim trenucima kad im momčad juri rezultat hitaju u napad u nadi da će promijeniti rezultat. Uglavnom takvi pokušaju ne završe sretno (pitajte Petera Schmeichela, koji vjerojatno i dan danas sanja Asanovićev pas i Šukerovu ljevicu), no nekad i golmani postanu pravi heroji. Vratar Seville Palop je golom Šahtaru u osmini finala Kupa UEFA-e 2007. donio prolaz svojoj momčadi, koja je poslije otišla i do kraja tog natjecanja. 
 

Međutim, ono što je napravio legendarni Psycho 2005., dok je bio na klupi Manchester Cityja, nikad prije nije bilo viđeno. Naime, City i Middlesbrough su igrali odlučujući meč za prolaz u Kup UEFA. ''Građanima'' je bila potrebna pobjeda, a rezultat je dvije minute prije kraja bio 1:1. Tada Pearce iz igre vadi veznog igrača Claudija Reynu, umjesto njega u igri uvodi rezervnog golmana Nickyja Weavera, a u vrh napada šalje prvog vratara Davida Jamesa.
 
Uslijedio je urnebes na terenu. James je kao tenk gazio sve pred sobom, no luda ideja Stewarta Piercea umalo je urodila plodom. Duboko u sudačkoj nadoknadi City dobiva penal, no Mark Schwarzer brani udarac Robbieja Fowlera i u Europu odlazi Middlesbrough (koji na kraju dolazi i do finala Kupa UEFA gdje je Sevilla bila uvjerljiva pobijedivši s 4:0). Ipak, Pierce je kao izbornik U-21 reprezentacije Engleske protiv Azerbajdžana ponovio istu stvar.
 

PIRES I HENRY POKUŠALI REPRIZIRATI KULTNI PENAL CRUYFFA I OLSENA
 
O ovoj blamaži dvojice francuskih genijalaca nije potrebno ništa napisati. Dovoljno je pogledati oba  snimka.
 

BUDALAŠTINA ZVANA ''ZLATNI GOL'' I ONA JOŠ VEĆA NAZVANA ''SREBRNI''
 
Neke mudre glave su se dosjetile ''genijalne'' ideje kako će igrači nakon što su odigrali 90 minuta, onako teških nogu, u produžecima navaliti na protivnički gol pokušavši što prije zabiti te tako svojoj momčadi donijeti pobjedu. Jasno, ideja je bila da se tih dodatnih 30 minuta učine što atraktivnijim, jer momčadi će navodno u prvom redu misliti kako zabiti gol, a ne kako ne primiti. No, umjesto napadačkog nogometa, dobili smo nešto što je nogomet vratilo u vrijeme kad su golmani mogli hvatati u ruke loptu koju bi im dodao suigrač.
 
Igrači su uglavnom stajali na svojoj polovici, gledajući kako ne primiti gol i čekajući penale, a onda, što bude. Uvidjevši glupost te odluke, uvedeno je pravilo ''srebrnog gola'' (ako netko zabije gol, utakmica nije odmah riješena, već momčad koja ga je primila ima pravo do kraja tog produžetka pokušati izjednačiti), no nakon SP u Japanu i Koreji 2002., nasreću je sve vraćeno kako je i prije bilo. Ipak, da se prisjetimo nekih ''zlatnih golova'' koji su ušli u povijest. Oliver Bierhoff je 1996. donio Njemačkoj naslov europskog prvaka protiv Češke, David Trezeguet je isto to ponovio četiri godine poslije protiv Italije, a u sjećanju ostaje i ''zlatni gol'' Laurenta Blanca protiv Paragvaja 1998.
 

KOŠARKAŠKI DRESOVI KAMERUNACA
 
Nogometaši već dugi niz godina koriste travnjak kao svojevrsnu modnu pistu, pa ekscentričnim odjevnim kombinacijama pokušavaju na sebe privući pozornost. Još i danas pamtimo legendarnog meksičkog vratara Camposa koji je kričavim i šarolikim bojama svog dresa izgledao poput neke egzotične ptice. Međutim, najdalje su u tome otišli nogometaši Kameruna. Na prijateljskoj utakmici protiv Engleske 2002 pojavili su se u dresovima bez rukava, a FIFA im je zabranila da nešto tako ponovo naprave. Ipak, dvije godine poslije su ponovili istu stvar, a odluka FIFA-e je bila drakonska: minus šest bodova u kvalifikacijama za Mundijal u Njemačkoj 2006. No, FIFA je svoju odluku povukla, a Kameruncima nešto slično više nikad nije palo na pamet. 
 
NEMA ZALEĐA U KAZNENOM PROSTORU
 
Možda i najluđa propala ideja pojavila se u Škotskoj sredinom 1970-ih. Linija ofsajda vrijedila je samo van 16 metara, a ideja je bila da se otvori prostor u sredini terena te da vezni igrači dobiju više slobode. Predsjednik FIFA-e sir Stanley Rous je to pravilo umirovio 1975.
 
 

 
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
Navedeni primjeri na pomalo šaljiv način pokazali su kakve su sve ideje postojale u želji da se unaprijedi nogometna igra. Vidjeli smo da neke od njih nisu dugo zaživjele, a neke postoje još samo u teoriji. Međutim, bez sumnje, postoje i neka važeća pravila koja bi se pod hitno morala promijeniti ili barem drastično modificirati.
 
Pritom u prvom redu mislimo na sve ono što se dogodilo nakon uvođenja ''Bosmanovog pravila''. Nitko normalan neće tvrditi da to pravilo nije donijelo određeni progres u nogomet, međutim, kako objasniti navijačima Arsenala odluku Arsena Wengera, koji je u onom premierligaškom dvobojun u veljači 2005. protiv Crystal Palacea započeo meč bez ijednog Engleza u momčadi, kako u prvom sastavu, tako i na klupi (Arsenal: Lehmann, Lauren, Toure, Cygan, Clichy, Pires (Fabregas 80), Vieira, Edu (Flamini 61), Reyes, Bergkamp (Van Persie 79), Henry; na klupi su još sjedili Senderos i Almunia). 
 
Slično su proživljavali navijači Barcelone sredinom devedesetih kad je na klupi katalonskog ponosa sjedio Louis van Gaal, a 80 posto momčadi činili su igrači Oranja. Čak su i Katalonci, koji su još od ere Johana Cruyffa tradicionalno vezani za Nizozemce, nakon jedne utakmice kad su u momčadi bila samo dva domaća igrača, izvjesili transparent:
 
''Manje Nizozemaca, više Katalonaca.''
 
Međutim, kako je neporeciva činjenica da novac upravlja nogometom, teško da će se po tom pitanju dogoditi neke drastične promjene.  Premda smo svjedoci da je na snazi potpuno odnarođivanje klubova od vlastitih navijača, baš po tom pitanju legionara u klubovima nauštrb domaćih igrača.  Nogomet je postao globalna tvornica para, a tradicija, navijači, ponos i osjećaj pripadnosti… mah, tko do toga još uopće više i drži kad je sve ionako na prodaju.
 
Lavina je pokrenuta i teško da će ju više itko moći zaustaviti.
 
Ako ne vjerujete, pitajte što o tome misle navijači Dinama.
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Učitavanje komentara