Screenshot: Youtube

"JADNA im majka, razbit ćemo ih, pa neka cvile. Razbit ćemo Hajduk kao bugarsku skupštinu" prijetio je Zdravko Mamić prije prvog susreta polufinala Kupa krajem ožujka 2010.

To su bile zadnje utakmice najvećih hrvatskih klubova u Kupu prije one današnje, koja će biti njihova 17. u natjecanju za Rabuzinovo Sunce, ali nikada Dinamo i Hajduk nisu igrali ovako rano, već u četvrtfinalu.

Spomenute 2010. ništa nije bilo od razbijanja, jer utakmica je završila 0:0, a na splitskom uzvratu Hajduk je pobijedio 1:0 Ibričićevim golom i tako se plasirao u finale u kojem je pobijedio Šibenik.

Bili su tako preko Plavih došli do trofeja, koji im je bio posljednji sve do ovog proljeća, kada su na Maksimir osvojili Kup, ali ne protiv Dinama, nego njegove filijale.

Zanimljivo je bilo u proljeće 2010., kada su ova dva kluba igrala dakle zadnji put u Kupu, a i tada je to bilo "finale prije finala".

I tada je Dinamo bio igrački jači i skuplji, prije kraja prvenstva osigurao je naslov, ali kao i ove godine u svim međusobnim susretima, tako i tada u utakmicama Kupa, Hajduk je bio bolji.

Uzvrat je donio rasprodan Poljud i atmosferu "sad ili nikad", jer Hajduk bi prolaskom Dinama bio favorit u finalu protiv Šibenika i konačnom pobjedom prekinuo trofejni post koji je trajao predugih pet godina.

Nošen podrškom više od 30 tisuća navijača, Hajduk, kojeg je s klupe vodio Špaco Poklepović, od početka je krenuo po pobjedu protiv Dinama, u čiji sastav je Jurčić postavio čak tri napadača.

Nije mu pomoglo, jer Dinamo, protiv Hajduka "bez napadača", nije imao izglednijih prilika, točnije Butina je spašavao velike šanse Cernata i Maloče u prvom dijelu, ali je zato bio asistent Ibričiću za jedini gol u 50. minuti, kada je nehotice ispucavajući dodao loptu Ibri, a ovaj ga prebacio s preko 20 metara.

Hajdukovci su do kraja opravdano bili bijesni na suca Andreja Burila, koji je propustio isključiti Barbarića, nakon što je u prilici za gol srušio Anasa Sharbinija.

Jako je zanimljivo pogledati sastave s uzvratne utakmice polufinala Kupa od prije tri i pol godine, jer od 14 igrača koji su nastupili za Hajduk na toj utakmici, samo je Maloča još uvijek u klubu, iako ni njega više ne bi bilo na Poljudu da se ovog ljeta javio dovoljno jak kupac, a tadašnja taktička zamjena Bilih, Duje Čop, danas je prvi napadač Dinama, koji je prije četiri dana svom Hajduku na Maksimiru zabio gol.

U Dinamu pak nema nikog od 14 igrača koji su tada pokušali preko Hajduka obraniti naslov osvojen godinu ranije upravo na Poljudu. Sammir je jedini još uvijek u Zagrebu, ali izbačen iz momčadi i također zato što nema, ali ne izdašnog, nego ikakvog kupca.

Mandžukić, koji je vodio napad Dinama, danas je svjetska marka i zabija u finalu Lige prvaka na Wembleyu, Robert Kovač u mirovini, a Karlo Primorac i osebujni Dodo, preselili su u rubriku "kucamo na vrata zaboravljenih".

Ali, kao što smo istaknul u naslovu, Dinamu najvbiše nedostaje "rasni goleter", a Hajduku ništa manje klasni playmaker, kakvog nisu imali nakon odlaska omiljenog Bosanca.

Sastavi Hajduka i Dinama na posljednjoj utakmici ovih klubova u Kupu, polufinale 7. travnja 2010.:

HAJDUK

Subašić - Oremuš (od 90. Pandža), Maloča, J. Buljat, Strinić - Skoko, Rubil, Cernat (od 80. Čop), Tomasov (od 58. Tičinović), An. Sharbini - Ibričić

DINAMO

Butina - Cufre, Barbarić, R. Kovač (od 14. Etto), Ibanez, Vrdoljak, Sammir, Calello -Dodo, Primorac (od 63. Kramarić), Mandžukić