Foto: Mango

Znam da smo prekinuli. Itekako sam svjesna toga i naravno da bih te htjela zaboraviti. Ali kako se to radi? Oplakivanje, reprogramiranje sebe, pa dugo dugo ništa i tek onda novi početak. To su krugovi koje moram proći. Ali tko će normalan dočekati ovaj zadnji? Dug je put do izlaza, a meni je automobil na servisu da bih se makla. Nemam ni vesla da se pokrenem, bilo gdje. Zato stojim pred ljekarnom u Teslinoj u pokušaju da se skuliram i s kamenjem u želucu prvi dan nakon godišnjeg krenem na posao. 

Prije svega

"Oz je kriv za sve", pomislim. Ali neću ga više spominjati. To je osnovno, nulto pravilo prije svakog pokušaja. Ne spominji bivšeg. Dakle, ni mrtva više ne izgovaram njegovo ime. Ali kako da ga izbacim iz glave? "Nebitan si", iznenada viknem. Prolaznik u čudu zastane. "Jel ti to meni", upita. "Ma kakvi", izgovorim. "I ja si mislim", nastavi on s uputom da se držim hlada kad mi je već rano ujutro tako usijana glava. Svi danas misle da su pametni. Ne dam se isprovocirati pa ostanem ispred ljekarne. Moram promisliti o svemu, makar topeći se na suncu. "Padaš u zamku. Ne analiziraj" čujem svoj glas. "Ali radi se o ljubavi. Bitno je", objavim. Već nekoliko puta vrtim, ali nikako ne mogu ubrati kako smo to Oz i ja prekinuli. Princ na bijelom konju u trenu se pretvorio u ragu, a ja u vješticu čim je objavio da ne ide sa mnom u Zagreb. Da ga nazovem? Možda razgovor nešto popravi? Glupo, glupo, glupo. To više ne rade ni u osnovnoj školi. "Ali mi smo imali ono nešto", pokušam izreći. "Da je bilo pravo, onda bi potrajalo", uleti prizemljeni dio mene. Doletio bi za mnom da mu je stalo. Makar bi nazvao. Ali ne treba se mučiti. Između Oza i mene je gotovo. "Jebi ga, opet ga spominjem", promrsim.

Posao
 
Ima milijun važnijih stvari od ljubavi. Ne lažem, stvarno. Spisak je poduži, pa mi se ne da sve nabrajati. Na primjer, posao nije loša uporišna točka. Čim završim s ovim u ljekarni, bacit ću se svim snagama na posao. Danas je najteže pronaći nekoga tko će vas saslušati. U tom smislu se možemo družiti. Dođite na seansu kod mene! "Psihoterapija ER", što su i inicijali mog imena Eva Rebrov. Ordinacija je u centru grada, na 13. katu Zagrebačkog nebodera. Imam utakmica u nogama i zaista volim svoj posao. Bit je u tome da vam mogu promijeniti život, ako u njemu nešto ne štima. Tehnika je poznata. Razgovor, terapija novom odlukom i te fore. Danas je petak, 26. kolovoza i prevruće je što nije idealno za start terapije. Nisam ni ja nešto stabilna. Ali preko vikenda ću se reprogramirati i od ponedjeljka sam kao nova. Zato, dođite idući tjedan ili se najavite putem telefona pa ćemo udruženim snagama hladiti usijane glave. I doslovno, jer fakat imam dobar klima uređaj. Ako se nastave paklene vrućine, spustit ću temperaturu na 21. Navratite, ovo je bez obaveze. Prvi put je besplatno, samo da isprobate, a ako vam se ne svidi, ne moramo se više viđati. 

Religija i politika

Nakon misli o poslu, napokon uđem u ljekarnu. Nabavim Valeral za smirenje i Melatonin za spavanje. To je privremeno, dok sam u prvoj fazi skidanja s ljubavi. Nemam apetita pa u dućanu ne kupim pecivo. Ostavljam Cvjetni u prolazu, prozujim kraj hotela Dubrovnik i izađem na Ilicu. Cmizdri mi se zbog Oza pa pokušam misli konvertirati na nešto važnije. Da se bacim u politiku? Ne. To je glupa ideja. A akutna religija? Možda tu ima prostora za mene? Napravim još par koraka pa zastanem. Preko puta Name sjedi baba. Izboranog lica, u šarenoj haljini i s mantilom preko u kojem je skrivena bočica brendija. Prodaje suvenire. Sluša radio i svako malo cugne pa obriše usta rukama, a na niskom štandu prelazi prstima preko figurica gospe, krunica i katoličkih kalendara. Ne znam je li na tu foru  mantra, ali suveniri sigurno bazde na alkohol. Bez obzira, kupim krunicu. S radija se čuje "Jedan dan života" Miše Kovača. Ozova i moja pjesma. "Jebi ga, to nije dobar znak!" pomislim. Zamaknem za ugao stežući krunicu u ruci i u zanosu praznovjerja okliznem se na ulje koje je netko zalio po pločniku. Mrtvozornik bi kao vrijeme moje smrti zapisao 26.08. i to nešto prije 10. Ali, dobro je. Živa sam. Ne čujem više Mišu, a krunica je zbog mog pada završila u ventilacijskom otvoru. 

Kriza

Otvaram vrata, danas sam slaba pa mi netko pridrži i ona od lifta. Lica vratara, zaštitara, lica ljudi zatvore se iza mene. U liftu nikog. Dok me vuče gore, čujem telefone na 13. katu. Taj zvuk me jutros rastura, štikle mi mirišu na pomfrit iz dubokog ulja, ali ako resetiram, sve loše mogu izbrisati iz glave. Mogu ja to. Izlazim iz lifta. Znam da serem, jer Oza ne mogu zaboraviti. Ne pomažu mi dosad ni religija, ni politika. I posao je upitan. Na satu je 9:50. Vani sjedi tek nekoliko pacijenata što je spas. Ne da mi se, a imam samo deset minuta do početka radnog vremena. Gledam kroz prozor. Nije tmurno, ni oblačno. Iznenada, oblijeva me hladan znoj. Valjda zbog vrućine. Ali klimatizacija uredno radi. Popijem dva Valerala, zlu ne trebalo. Bit ću OK. Još uvijek držim konce u rukama. Preventivno udahnem. Oštra bol mi presiječe trbuhom. "Imaš posao, imaš plaću", tješim samu sebe. To je jedino bitno u ovo doba recesije. Srce mi počne ludo udarati. Nemam zraka. "Jebeš posao, vrti mi se", pomislim u panici. Otvaram prozor. Oz me više ne voli. Vidim sebe kako skačem. "Jebote, ubit ću se."   

S.O.S.   

"Psihološka pomoć. Izvolite", uleti ona. "Ne mogu više", zacvilim u slušalicu. "Pukla sam", kažem. Ženskica koja se javila ne odgovori. "Zbog njega", objasnim. "Čekajte", čujem njezin glas. "Idemo ispočetka. "Gdje ste vi, a gdje je on", pita me. "On je otišao. Ni u najavi nije bilo da će me ostaviti tek tako", promrsim. "Kreten", čujem kako suosjeća sa mnom. "I što da radim? Da skočim? Da se ubijem", nastavim ja. "Polako, gospođo", zabrine se ona. Kratkotrajni muk pa moja ispravka: "Nisam gospođa." Onda čujem njezin smijeh. "Kako se zovete", pita me. "To sad nije bitno", kažem. Stojim kraj otvorenog prozora! Skočit ću! To je tema. "Samo smireno", nastavi ona. "Sad ste kraj prozora", zapitkuje. "Da", potvrdim. "Dobro. Zatvori j-e-b-e-n-i prozor! Jesi me čula", izdere se nenadano u slušalicu. Začudim se sebi, ali poslušno zatvorim prozor. Čujem odobravanje s druge strane. Kao da ništa nije bilo, ona preleti na drugu temu. "Čime se baviš", pita me. "Kozmetičarka sam", bubnem. Manikura, ugradnja noktiju i sve što treba. "Pa mi smo kolegice, čujem njezino priznanje. Pita me gdje mi je salon. "U neboderu.  Ako dovedeš nekog 40 kuna ti je umjesto 100 za pranje, šišanje i frizuru", i dalje lažem. "Baš fora! Navratit ću! Ovaj S.O.S. radim u fušu i živa je dosada", zacvrkuće njezin glas. "I ja sam našla crkvu gdje ću boga molit", izgovorim na kraju i spustim slušalicu.  

Ni na nebu ni na zemlji

Mrzim ići kod liječnika, ali ovaj put sam morala. Ta probadajuća bol u donjem dijelu trbuhu bila je presudna. Uletjela je i popodnevna temperatura od 37,2. Uguglala sam simptome i skužila da osim raka jajnika mogu biti iritabilna crijeva i još sijaset bolesti. Liječnik je odmahivao na moje dijagnoze tražeći da čekamo nalaze. "Nije ti ništa. Sve si umislila", tvrdio je. Da je bio u pravu dokazale su krvna slika i ultrazvuk raznih organa. Meni bol nije prolazila. Liječniku nisam spominjala Oza i tezu da propale veze rade ljudima kaos po organizmu na što ni sama nisam bila imuna. Na kratko me utješilo to što sam živa i zdrava. Napisala sam Ozu SMS: "Skidam se s tebe. Polako, ali sigurno". "Gdje si", pokušao je on na staru foru. "Ni na nebu ni na zemlji", htjela sam odgovoriti, ali bilo mi je glupo.
 
Prepuštena sama sebi

Istina, roditelji su me stalno zvrcali. S njima sam imala slike, ali nimalo tona kad su u pitanju ljubavni problemi. Ništa im nisam rekla. Rita je bila na Korčuli pa sam čekala da se vrati kako bi tranširale sva bolna mjesta njezina i mog ljubavnog života. Viđala sam neke susjede po gradu, u pekari su mi oprostili za kolač od brusnice koji nisam platila još od prije godišnjeg odmora. Imala sam namjeru čitati "U ljubavi i bez nje" Mirjane Krizmanić, ali po nesreći naletjela sam prvo na knjigu "40 Rules of Love" Elif Shafak koju mi je darovao Oz i naprosto više nisam htjela pogledati ni slovca. U terapijske svrhe odgledala sam "Inception" s Di Capriom što je ludilo film o snovima. Možda i mene krene u tom izmišljenom svijetu, kad već neće na javi. Vidjela sam bivšeg frajera. Onog prije Oza. Popili smo kavu ispred hotela Dubrovnika. Nešto je pokušao, ali nije bilo smisla. Bili smo kao daleki rođaci. Pacijenti nisu navaljivali pa sam dosta vremena provodila doma. Nisam ovih dana pronašla ljepilo koje bi me kao razbijeni porculan nanovo spojilo u cjelinu. Trebalo je još vremena i prostora da budem ona stara. I baš kad sam promislila da sam se djelomice pribrala, Oz me nazvao.

Klin se klinom izbija

"Ja sam", rekao je kao da to otvara sva vrata. "I što s tim", pitala sam. Nije bio tip od puno riječi, ali pojasnio mi je da je u Zagrebu samo zato što me mora vidjeti. Rekla sam da se ništa ne mora osim umrijeti, a da on ne može tek tako nakon svega banuti. "Nedostaješ mi", tvrdio je. Zvučalo je iskreno, pokušao je s onim da će doći kod mene, ako mi se ne da izlaziti van. "Trebamo razgovarati",  tvrdio je.  "Fakat, trebamo", kratko sam rekla. Htjela sam pristati, u glavi sam imala sliku haljine koju ću odjenuti kao i mjesta gdje ćemo se sastati.  U mislima, letjela sam mu u zagrljaj na potpeticama, ali u stvarnosti neki vrag mi nije dao da se pomjerim s mjesta. "Da je to bilo prije par dana…", počela sam. "Kako to misliš", uletio je prije nego što sam dovršila rečenicu. "Tako. Sad nisam u Zagrebu", slagala sam na brzinu. "Samo reci gdje si i ja ću tu doći", govorio je slatkasto. Umjesto da me odobrovolji, upravo to mi je zasmetalo. "Nisam sama", lagala sam i dalje. Zavladao je kratkotrajni muk. "Možda je bolje ovako", ispalila sam tu i još dvije rečenice. Drhtala sam jer lažem muškarcu do kojeg mi je jedino stalo. Naravno da nitko drugi nije postojao. "Tko je taj?", pitao me je. "Kako si mogla", nastavio je, a ja više nisam htjela razgovarati. "Oprosti. Ne znaš ga", rekla sam i prekinula vezu.