Foto: claudiaschifferknits

SUPER sam ovih dana. Ne zbog umjerene prehrane, plaće koja je legla na tekući, skorog ulaska Urana u zviježđe vage i Guess torbice za koju sam jučer iskeširala dosta novaca. Sve je  zbog jednog muškarca. U mom životu pojavio se nakon sto godina i ne mislim ga više ispustiti. Visok je, crn i zgodan. Iz mjesta Slatko u Hercegovini. Živi i radi tu u Zagrebu. Još uvijek mu ne znam ime, ali uspio je u malo vremena podrezati trnje na prilazu do mog srca. Locirao me, identificirao i razbudio pa sad kao Trnoružica promatram svijet oko sebe. Dogovorili smo susret. U srijedu, na koncertu Crvene Jabuke. Sad su to već slatke muke. Tri dana do susreta su ništa naspram svih ovih godina kojih sam ga čekala.

Ponedjeljak

Inače mrzim ponedjeljak, ali u kontekstu odbrojavanja progledam mu kroz prste. Što prije prođe, prije ću vidjeti frajera iz Slatkog. Zbog toga sam dobre volje. Letim na posao. Svi mi otvaraju vrata i smiješe se. S pacijentima provodim čitavo jutro, ali uopće mi nisu naporni. Ignoriram migrenu i nebo koje se natmurilo nad Zagrebom pa sam odmah nakon posla na Dolcu. Danas mi nije teško kad se pretovarena vrećicama vraćam kući. Stan mi ugodno miriše. Na mandarine iz Opuzena i sušeno cvijeće. Sjetim se pokojne babe. Njezin portret držim u tuljku iza ormara. Red je da ga napokon stavim u okvir. Makar zato što je baba prognozirala da ću ovo ljeto upoznati muškarca svog života. Poslije sam na Ilici. U "Atelieru Marković" govore da će okvir biti gotov do petka. Na povratku me zalije pljusak, ali ne ubrzavam. Dovučem se mokra doma. Uvečer na HRT2 odgledam dvije serije za redom. "Još samo dva dana", pomislim i zaspem pred upaljenim tv-om.
    
Utorak

Svanulo je jutro, a dan nikako ne prolazi. Pribjegavam raznim trikovima, ali utorak se tvrdoglavo rasteže na najduži dan u tjednu. Rita je na snimanju sapunice u Beogradu pa sam je ugnjavila da mi na bus stavi "1Q84", novu knjigu Harukija Murakamija. "Uvijek smisliš neku glupost", kori me na mobitel. Ne upuštam se u priču da Murakami tek 25. listopada izlazi na engleskom, a s obzirom da su ga susjedi prije preveli logično je da od nje tražim da mi ga što prije doturi. Na kolodvoru sam u 5 i čekam crveni bus. Ne dolazi, pa imam vremena promatrati ljude. "Čine se zadovoljni", pomislim. Iz nekog busa izlaze likovi s kacigama na glavi. Stranci su, uzrasta iznad 60. Vozač im izvlači bicikle iz prtljažnika. Muvaju se tu i klinke i pijanci. Svi mi izgledaju ok. Kolodvor mi umjesto na benzin zamiriše na pecivo. Očito dugo čekam pa umišljam neku svoju stvarnost. Napokon imam knjigu u rukama. Na koricama piše: "Ako u svijetu nema ljubavi, sve je iluzija i imitacija". Mozak mi u trenu visi o koncu. Skužim da nema muškarca pokraj mene. Postaje neizdrživo. Tip iz Slatkog mi fakat nedostaje.

Mi    
     
Napokon je došla i srijeda. Nisam se ni osvrnula, a padao je sumrak. Na Bundeku sam bila  dva sata prije početka koncerta. U crnoj haljinici s cvjetovima. Nabadala sam štiklama po makadamu između kućica. Čisto da izvidim teren. I on je bio tamo. Kraj pozornice. Kad mi je krenuo u susret puls mi se izneredio. Primijetila sam plavu košulju i traperice. "Kako si", pitao me. "Držim se", rekla sam. Spomenuo je razbijanje treme. Uništili smo je mrzlom rakijom u nekoliko etapa. Kad je Crvena Jabuka izašla na stage bilo mi je vruće. "Oko nas je sve zapravo ili samo moguće", zabrijala sam. Na sreću, nije me čuo od muzike. I on je govorio, ali slabo sam ga čula. "Voliš li i ti mene", skoro je viknuo. Klimnula sam pa me zagrlio. "Kako ćemo", pitala sam. "Misliš, ti i ja", smijao se. "Da", rekla sam. "Pa jednostavno", kazao je. Ispočetka.

Gadafi

Kad me poljubio vrijeme je stalo. Bila sam baš gdje treba i s osobom kojoj pripadam. Kliknulo je između nas. To ili osjetiš, ili ne osjetiš. Na žalost, nije dugo trajalo. Uniformirani likovi su nas okružili i razdvojili od ostalih. "Pođi s nama. Uhićen si", rekao mu je policajac i pokazao nalog. Šokirala sam se. Da tip iz Slatkog nije u nekoj korupcijskoj aferi? Danas su mnogi upleteni. Možda je član HDZ-a? "Ma kakvi", govorio je kao da mi čita misli. "Nisam kriv", tvrdio je. Sve je zabuna. "Gadafi! Jel ideš", požurivao ga je policajac. "Sačekaj. Da se oprostim", govorio je. "Imaš tri minute", objavio je uniformirani. "Ti se zoveš Gadafi", pitala sam začuđeno. Kao da je zbog toga bio član Al Qaide ili neke militantne skupine. "Što fali nadimku Gadafi", smijao se. Bila sam ozbiljna. "Dosta je cirkusa. Idemo", uletio je policajac. "Nemoj ići!", htjela sam viknuti, ali umjesto riječi potekle su mi suze. Gadafi me zagrlio. "Brzo sam vani", uvjeravao me. "Pošaljem ti poruku najkasnije u petak do podne".

Prvi dan jeseni

Četvrtak sam provela u nekoj vrsti bunila. Nisam spavala, ni jela, otkazala sam sve pacijente, a na mobitel sam u prosjeku pogledavala svake druge minute. Bez uspjeha. Gadafi mi se nije javio. U petak pred jutro sastavila sam nešto sna. Kad je svanulo počela sam sumnjati. "Tko zna što je na stvari? Neće se on ni javiti", pomisila sam. Negdje iza 9 zvrcnuo mi je mobitel. Neki lik je nazvao u njegovo ime. Sastali smo se u 10 u hotelu Palace. Krupniji muškarac sijede kose predstavio se kao njegov odvjetnik. "Gadafi nije kriv", bilo je prvo što mi je rekao. "Znam", odgovorila sam. "Jutros su ga pustili iz pritvora", nastavio je. "Ma da", srce mi je zaigralo. "Ali kretanje mu je ograničeno. Ne smije van Zagreba", kazao je odvjetnik. "Dobro. A gdje je sad", pitala sam. Htjela sam ga što prije vidjeti. "Otišao je. Baš zato što ne smije", objavio je odvjetnik. Ostala sam bez reakcije. Buljila sam kroz prozore hotela. Prolazio je tramvaj. U sekundi je došla jesen. Konobar je spustio kavu i kolače na stol. Sve je izgledalo uobičajeno, ali meni se srušio svijet. Gadafi me ostavio.

Mrvice

Slike na zidovima počele su se okretati. Tlo mi je izmicalo, a oblio me i hladan znoj. "Jesi dobro", pitao me odvjetnik, a ja sam klimnula iako mi je bila očajno. "Uzmi šećera i vode", nutkao me. Jedva sam ga poslušala. Nije meni do toga da budem bolje. "Ne govori gluposti", uletio je. "Nemaš ti pojma", prekinula sam ga. Nisam se htjela raspravljati pa sam zašutjela.  Zašto bi Gadafijev odvjetnik saznao da sam gubitnica? Da mi je specijalnost "imati pa nemati" jer u ljubavi uvijek ostanem kratkih rukava ili sve izgubim. Sudbinu treba preokrenuti u svoju korist, a ne od života uzimati samo mrvice. Ali kako? Kako se to radi?       

Ne želim te izgubiti

"On ti šalje poruku", prekinuo me odvjetnik u naricanju. Pružio mi je list papira. Na njemu je Gadafi napisao kako mu živci nisu dali da ostane u Zagrebu i da me ne želi uvaliti u probleme, ali da što prije dođem za njim u Slatko jer je potpuno izgubio glavu. Ne može bez mene, a tamo će mi objasniti zašto su ga privelii i sto drugih stvari. "Kad krećemo", pitao je odvjetnik. Nisam htjela razbijati glavu o tome je li pametno ili blesavo krenuti za Gadafijem. Imala sam dobar osjećaj. Njemu je stalo isto kao i meni, a nisam ga htjela opet izgubiti. "Idemo za petanestak minuta. Čim se spremim", rekla sam i time odredila svoju sudbinu. Ako ništa,  jedno je bilo sigurno. Više nije bilo povratka na staro.

Prethodne kolumne Sanje Bilić pogledajte ovdje.