Foto: Jimmy Choo

AKO nekog voliš, pusti ga da ode. Ima istine u tome iako to dosad nisam uspjela napraviti. Oz nije sa mnom u hotelskoj sobi. Njegov sako prebačen je preko sjedalice kao dokaz da je bio tu. Ne znam ni s kim je, ni gdje. Otišao je poslom i zamolio me da ga pričekam. Kad se vrati, htio bi porazgovarati. Ali ja ne želim. Da mi pojašnjava to sa zaručnicom i da na kraju balade jedno drugom padnemo u zagrljaj kao u sapunici ili ljubiću. Hoću drugačiji rasplet, a ne da budem u ljubavnom trokutu, četverokutu ili što već. Želim čistu situaciju. Kroz prozor buljim u Krila Dalmacije. Hidrogliser je upalio motore, putnici ulaze s prtljagom. Skoro će se otisnuti s Mljeta do Makarske. Ponedjeljak je, 8. kolovoza i vrijeme je sunčano. Na pamet mi pada da odem. Ukrcat ću se iz ovih stopa, ostavit ću Oza. Imam ja snage za to.

Odlazim. Više nisam tu.

"Eva Rebrov!", čujem prijekorni glas liječnika. "Pa gdje ste krenuli", zapitkuje me pred hotelom. "U  Makarsku", pokažem rukom na hidrogliser, a on mi začuđeno tvrdi da se ne igram sa zdravljem. Kao danas sam još trebala odležati u krevetu. Slaba sam, a trovanje školjkama nije tričarija. "Ali doktore, čvrsto stojim na nogama", kažem. On se zabulji u moje potpetice od 11cm i zavrti glavom. "Što vaš zaručnik kaže na sve to? Mislim, kako vas je pustio", gnjavi me s pitanjima. U nedostatku suvislog odgovora slegnem ramenima i otrčim prema hidrogliseru. Na ulazu me sprječavaju da uđem. Nemam kartu. "Ali odlazim. Više nisam tu", govorim nekom momku. "Ok", kaže on, naplati mi iznos, pruži papir i ja sjedam na slobodno mjesto. Krećemo i Mljet postaje sve manji. Meni se sve učini lakšim. Oz i ja više nismo tako blizu.

Ona ili ja

Pametni većinu problema rješavaju razgovorom. Očigledno ne spadam u te jer sam u strahu od riječi pobjegla Ozu. Kakva sam ja to? Nisam mu ostavila ni pismo, ni poruku, a sada gasim mobitel da me slučajno ne bi zvao. Ne, ne mogu stalno uzmicati. Trebam otkriti što zaista želim. Posjednem se na stolicu preko. '"Moramo razgovarati", kažem samoj sebi. Putovanje hidrogliserom je ugodno. Najvažnije da traje i da sam na miru. "Što misliš?", zapitkujem. Jesi li trebala otići? "Pa, naravno", odgovaram. "Ali zaljubljena si u njega", plete mi se unutarnji glas. Kako si mogla? Ljubav je trebala pobijediti. "Možda i jest, ako se radi o ljubavi", relativiziram. Ostaje fakat. On ima drugu. 'Ljubav se i sastoji od izbora', opet uletim. Neka promisli. Ona ili ja. 'Od svih slobodnih muškaraca zauzeti i nije neka premija', čujem sebe. "Ali on je taj", potvrdim. Slaba sam na njega. "Kad smo slabi sve što treba učiniti je pričekati", lažem sebe. Vratit će se proljeće. Zimski će se snijeg otopiti i ponovno ćemo se napuniti novom energijom. "Jebote!", uletim. Vani je ljeto, prži, izgaraš i ti, a zvučiš kao misao iz romana Paula Coelha. "Otrijezni se", čujem svoj glas. Zaboravi Oza. Ovaj put ideš dalje, sama.

Madona od frižidera

Nisam daleko otišla. Iskrcala sam se u Makarskoj i nakratko uključila mobitel. Nitko nije zvao, Oz je poslao SMS: "Gdje si?" Nisam odgovorila. Zvrcnula sam babu u Jesenicama. "Ti imaš više godišnjeg od Keruma", zezala me na telefon. Mislila je da sam već u Zagrebu, na poslu. "Samo par dana ću kod tebe", rekla sam. Da ohladim glavu. Nije mi uspjelo. Kuća je popunjena do kraja kolovoza, a baba se da me skroz ne otkači javila nekom u Brzet kraj Omiša. Dobila sam 7 dana u apartmanu kod Kalajžića. Ljudi su me dočekali raširenih ruku, apartman nije bio dizajnerski onako pun goblena i retro namještaja, ali s terase se doslovno moglo skočiti u more što mi je i bilo najvažnije. Dva dana sam se samo kupala. Mobitel sam uključila u srijedu. Nije bilo propuštenih poziva. Došla je samo SMS poruka: 'Gdjeeeeee si?', Oz me pitao. Nazvala je baba spominjući Madonu od frižidera, nekakav blagdan od prije par dana. Tada je bilo sunčano, a danas će po njezinoj prognozi udrit bura. "Dobro se obuci", rekla je. Bura uvijek traje tri dana. Nisam vjerovala dok nije zapuhalo. Promrzla od glave do pete, zavukla sam se u neki kafić pa u kuću. Turisti su se razbježali, ljeto je u sekundi nestalo. Zvala sam oca u Split da mi dofura odjeću i auto. "Ti zoveš samo kad ti nešto treba", ljutio se na mene. Ipak, obećao je doći.      

Kao u pustinji

Otac mi je dovezao odjeću i automobil pa se zadržao na travarici kod Kalajžića. Ja sam se toplije obukla. Mobitel je čitav dan bio uključen, ali rijetko je zvonio. Umjesto Oza javio se Tomo pa sam pristala naći se s njim. U sumrak, sjedili smo u piceriji Zvizdan. Tu je prije cca mjesec dana Oz ušetao na DJ party i rekao da mu se sviđam. Bio je u bijeloj košulji pa mi je  pod reflektorima sjajio u mraku. Bura je rastjerala goste pa smo Tomo i ja bili sami u Zvizdanu. Buljila sam u more. "Gdje je Oz? Jel znaš", počela sam s pitanjima. "Bio je u Beču dva dana", Tomo je rekao. Gledao me ispod oka. "Sa zaručnicom", i to sam pitala. "Ma kakvi. Prekinuo je s njom ima mjesec dana", govorio je. Zvizdan mi je tad ličio na pustinju. Bila sam sama na svijetu. Htjela sam zvati Oza. "Eva, njegovi poslovi su sumnjivi". "Zato sam te upozoravao", tvrdio je Tomo. Nitko ne zna čime se Oz bavi.  On i ja smo onda prošetali do platoa ispred bivše cementare Renko Šperac. Vjetar se nije smirivao. Taj Šperac je bio heroj iz 2. Svjetskog rata, ali meni se nije dalo slušati priču o njemu. Htjela sam da me Oz nazove. Mobitel je šutio. "U kojem si svemiru?", pitao me Tomo u mraku. "Pojma nemam", rekla sam. Bilo mi je hladno, ali nisam smjela priznati. Da me Tomo zbog bure ne zagrli. "Misliš li na ponekad na mene", pitao je. "Ne. Mislim o nekom drugom", rekla sam. Ali možemo biti prijatelji.

SMS roman

Išla sam prema apartmanu Kalajžić. Nebo je bilo vedro. Osjetila sam nemir u trbuhu. Znam i od čega. Sve mi je nedostajalo. Bura me otrijeznila. I Tomine riječi. Najviše od svega nedostajao mi je Oz.  Pogrešno sam ga optužila. Koja sam ja ludača. Nije više imao zaručnicu. Bio je slobodan. U euforiji počela sam mu pisati SMS: "Od večeras 10. 08. jače padaju zvijezde, tzv. suze Sv. Lovre pa imam plan sjesti, gledati u nebo i željeti. Htjela sam upoznati pravoga. Ali to mi više ne treba. Kad znam tebe. Želim ispočetka, sve. Da ti i ja krenemo. Bilo gdje." Htjela sam poslati Ozu sve što sam napisala, ali bilo je predugo. Kad sam pročitala učinio mi se patetičan i glupav taj SMS roman. Sve sam obrisala.

Ili jesmo, ili nismo

Zvrcnula sam ga na mobitel. Oz se odmah javio. "Gdje si", pitao me. Tu sam, blizu, rekla sam. Glas mi je drhtao. Od bure i lagane treme. "Pa što se dogodilo?" Zašto si otišla", nastavio je zapitkivati. Htjela sam jasno izreći misao kako je bilo potrebno neko vrijeme da skužim gdje smo nas dvoje. "Ili jesmo, ili nismo", promrsila sam u slušalicu spominjući planete i mjehure od sapunice. On se nasmijao tvrdeći da njemu to nije bilo upitno. "Gdje je to tvoje blizu", ponovio je. Osjetila sam mekoću u njegovu glasu. "Ma tu sam. U Brzetu", rekla sam. "Sve ove dane čekam da me pronađeš. Idiote". Čula sam kako pali motor automobila i govori: "Pričekaj još 5 minuta. Stižem".