ČUDNO je to kako se stanje stvari promijeni, kada ti se promijeni sklop u glavi. Od kada sam odlučila da odlazim, od kada sam odabrala datum, što taj odlazak čini još stvarnijim od samog pričanja o istom, sve je nekako postalo lakše i bolje! Kako? 

 

Počnimo od samog posla, iz nekog razloga na svim letovima imam odlične seniore. Inače je smisao njihovog postojanja da ti sjede za vratom i pronalaze mane te upiru prstom u sve ono što si namjerno ili slučajno napravio "krivo", pa čak i ono što nisi, moraju prokomentirati s negativnim prizvukom. U zadnjih nekoliko tjedana toga nije bilo, dapače, svi su toliko normalni i opušteni, od pomoći i potpore. Isto tako i sama ekipa na letovima: sa svakim letom sve je zabavnije i bolje ili samo ja to tako vidim, jer se tako osjećam? U svakom slučaju, letovi su opušteniji i jednostavniji, kada znaš da ih nije preostalo još puno (još 8!). Čak i ja sama na posao dolazim dobre volje, iako danas padam s nogu od umora, što zbog sinoćnjeg partyja, što zbog zadnjih deset dana letenja (Kuala Lumpur me dokrajčio) i prethodnih partijanja. Dolazi to meni u fazama, 6 mjeseci ne želim vidjeti nikakav klub, a onda 6 mjeseci izlazim kao da mi je zadnje u životu. 

 

 

Do unazad koji tjedan, osjećala bih takav pritisak u želucu, da ne bih znala hoću li prije povraćati ili plakati od muke. Potpuno sam ozbiljna, iako o tome nikada nisam pisala ni pričala. Zašto i bih kada svi ovaj posao i život gledaju kroz roze naočale i ne mogu niti početi zamišljati kako je to zapravo... Kada tako nešto počneš osjećati sa svakim odlaskom na posao (koliko god možda sam layover na kraju bio zanimljiv i zabavan), znaš da je vrijeme za otići, a tako sam se osjećala mjesecima. Zašto? Zato što su se sve sitnice, kojima nisam bila zadovoljna ovih par godina, jednostavno skupile na hrpu i postale jedan veliki kamen na srcu. Definitivni razlog za reći doviđenja... Znam, znam, neki će sada reći što cendram i pitati se sa čime to nisam bila zadovoljna, kada je ovo tako savršen posao, ali svaka medalja ima dvije strane. Kamo sreće da sam jedna od onih, koji se mogu zadovoljiti ovakvim životom i poslom zauvijek, ali nisam, jer smatram da kvaliteta OVAKVOG života i življenja u Dubaiju, nije dovoljno dobra da bih poželjela ovdje provesti još koju godinu, a kamoli, na primjer, stvoriti obitelj. Još jedan razlog zašto je vrijeme za spakirati kofere i započeti nešto novo. Zato sada na posao odlazim kao što nisam ni onda kada sam tek počela letjeti, puna energije i entuzijazma, jer znam da je kraj blizu. Koja ironija. Sada sam ja ta koja diže atmosferu u galleyju, kada su svi nadrkani i umorni :).

 

Čak sam se prestala uzbuđivati i s onim sitničavim putnicima, koji obožavaju prigovarati na sve, koji s ničim nisu sretni, koji se ne znaju nasmijati ili reći hvala, ne uzbuđujem se ni oko onih koji imaju potrebe u nekoliko sati, koliko traje let, ponašati se kao novorođenče pa sve dok ne krene u školu. Odjednom kao da imam i normalnije putnike, sa svima se mogu našaliti, svaki problem je rješiv i svi su pristojni, čak i dok prigovaraju kako je sjedalo neudobno ili hrana neukusna. Stari moj, prošeći do ekonomije pa njima reci da ti je sjedalo neudobno, a što se hrane tiče - niti sam ju kuhala niti imaš drugog izbora, osim biti gladan pa ti izaberi. Da, najviše volim kada se žale na stvari na koje ja ne mogu utjecati ili ih promijeniti. Skrećem s teme. 

 

 

Osim što dolazim ekstremno dobre volje na zadnjih par letova, čemu se svi kolege čude, dok ne kažem da sam dala otkaz i odlazim uskoro, pa im je jasno zašto sam tako euforična, i oni sami postanu bolje volje od same priče o otkazu. Je li to normalno? Svi se vesele tvojim planovima, željama i idejama koje imaš za kasnije pa ih možda i to ponese? Doduše, najčešće pitanje je da li se udajem i selim k mužu (kada kažem da odlazim) pa kada kažem ne, svi se čude k'o pura dreku isprva, a onda i čestitaju, jer wooow, ima i takvih cura! Uzmimo u obzir da je većini ovdje cilj upravo to - udati se (bogato po mogućnosti, bez zafrkancije, trebate čuti razgovore o veličini dijamanata na zaručničkim prstenima i sve će vam biti jasno), pa se ljudi iznenade kada čuju drukčiji odgovor. Ideš sama?! Da, idem sama! "A što ćeš onda raditi?" (ako se ne udajem, jel'?) Kao da je to jedino što bih uopće mogla! Kao da je tako čudno da ženska osoba može dati otkaz, ako razlog nije muškarac i da ekšli ima i drugih stvari koje želi raditi u životu, u životu koji se ne okreće samo i jedino oko određenog muškarca. Zamisli! Razgovor se pokrene, poprilično jasno takvima dam do znanja koliko zatucano zvuče njihova pitanja i komentari, shvate o čemu govorim i reakcije su na kraju krajeva pozitivne i to je najbitnije... Čak i ako misle da ću završiti kao crazy cat lady. Naravno, većina ipak ima zdrava razmišljanja pa se s mnogima i nađem na istoj valnoj duljini, vodeći razgovore do u beskraj.

 

 

Na kraju, svaki razgovor o mom odlasku završi s pričom o tome kako i on(a) mora početi tražiti novi posao, kako mora smisliti i odlučiti "što želi biti kada odraste" (let's be honest, ni ja jos ne znam:), kako se mora pokrenuti jer "ne želi zaglibiti ovdje". Tako se ljudi osjećaju, kao da će zaglibiti... Pokušala bih objasniti kako i zašto, ali to bi moglo potrajati, a htjela bih uhvatiti i par sati sna, prije sutrašnjeg izleta.

 

Osim što su letovi bolji, rekla sam, bolja je i ekipa, samo da se ne zacopram, pa smo za sutra skupili 12 od 17 članova posade, koji će ići na doručak sa žirafama! Sama brojka puno govori, a ne odmaže ni činjenica da smo ponovno u Nairobiju i osim uobičajenog safarija, pronasli smo i mjesto na kojem možeš doručkovati sa žirafama! Bolje da se ne veselim previše, za slučaj da to sutra propadne, s obzirom da osoblje hotela nije imalo pojma o čemu pričamo i kamo to želimo ići, dok same nismo upalile internet i uzele telefon u svoje ruke. Nevjerojatno... Bitna je namjera, a ako to propadne, imamo i plan B. Volim poduzetne i organizirane ljude, pa kako god sutrašnji dan ispadne, neće biti loše!