Foto: Fokus

U OVOM krajnje šarmantnom prvom romanu jedna se žena sprema zaokružiti stari popis životnih ciljeva koji je sastavila još u djetinjstvu, a ti je cjeloživotni snovi onda vode putem kojem se nipošto nije nadala.

1. Otići u Pariz

2. Imati dijete, možda i dvoje

3. Zaljubiti se

"Tko gleda prema van, sanja; tko gleda prema unutra, budi se."

Carl Jung, Prvo poglavlje

Uz stubište od orahovine dopire odjek glasova iz blagova­
onice, nejasnih, zujavih, nametljivih. Drhtavim rukama
zaklju­čavam vrata za sobom. U mojem svijetu nastane ti-
šina. Naslonim glavu na vrata i duboko udišem. Soba još
miriše po njoj — po parfemu Eau d’Hadrien i sapunu od
kozjeg mlijeka. Njezin krevet sa željeznim okvirom škripi
kad pužem preko njega, zvuk jednako ohrabrujući kao i cilik
njezinih vrtnih zvončića ili njezina svilenkasta glasa kad bi
mi govorila da me voli. Znala sam doći do ovog kreveta
dok je ona ležala u njemu uz mojeg oca, da bih se požalila
na bol u trbuhu ili na čudovišta pod krevetom. Svaki put
mama bi me uzela u krevet, čvrsto me grleći i gladeći po
kosi, uz šapat: “Pojavit će se drukčije nebo, ljubavi moja,
samo­ pričekaj.” A onda bih se ja, kao nekim čudom, sutra-
dan ujutro probudila i zatekla jantarne zrake kako prodiru
kroz čipkaste zavjese.

Zbacujem s nogu nove crne salonke i s olakšanjem
trljam­ stopala. Skliznuvši unatrag, smještam se na žute jastuke
s kašmirskim uzorkom. Zadržat ću ovaj krevet, odlučim. Ma
tko drugi da ga želi, bit će moj. No, nedostajat će mi ova
gospodska, stara kamena kuća. “Čvrst je kao i baka”, govorila
je mama o svojem domu. No, za mene, nijedna kuća, nijedna
osoba, ništa nikad nije bilo onako postojano kao bakina kći
— moja majka, Elizabeth Bohlinger.

Najednom mi nešto padne na pamet. Trepćući gutam
suze i skačem iz kreveta. Ovdje ga je skrivala, znam da je
to činila. Ali gdje? Naglo otvaram vrata garderobe. Ruke mi
naslijepo pipaju iza dizajnerskih kostima i haljina. Povlačim
stalak sa svilenim bluzicama i one se rastvaraju poput kaza-
lišnog zastora. I eto je, ugniježđene na polici za cipele, poput
djeteta u kolijevci. Boca Kruga, zarobljena u njezinu ormaru
tijekom posljednja četiri mjeseca.

Nakon što sam ga se dočepala, obuzme me krivnja.
Ovaj šampanjac pripada mami, a ne meni. Ona se, putem
kući s prvoga pregleda kod liječnika, raspištoljila potrošivši
nečuvenu lovu na ovu bocu i odmah ju je maknula ustranu,
tako da se ne pomiješa s ostalim bocama u prizemlju. To je
simbol obećanja, racionalizirala je. Na kraju liječenja, kada
dobije potvrdu da je zdrava, ona i ja otvorit ćemo ovaj rijetki
šampanjac da proslavimo čudo života.

Prstom dotičem srebrnu foliju i grizem se za usnicu.
Ne mogu to piti. Ovo je bilo namijenjeno za slavljeničku
zdravicu, a ne tugujućoj kćeri, preslaboj da preživi karmine.
Nešto mi drugo privlači pogled, utisnuto između mjesta
gdje sam pronašla šampanjac i para mokasinki od antilopa.
Posegnem za tim. Tanka crvena knjižica — dnevnik, pretpo-
stavljam — oko koje je svezana izblijedjela žuta vrpca. Kožne
su korice ispucale i trošne. Za Brett, napisala je na kartici u
obliku srca. Sačuvaj ovo za dan kada se budeš osjećala jačom.
A danas, podigni čašu za nas, draga moja. Kakav li smo duo
bile. Voli te mama.

Prevlačim prstom po rukopisu, nimalo urednom kako
bi se moglo očekivati od nekoga tko je bio tako lijep. Stegne
me u grlu. Unatoč njezinoj uvjerenosti u sretan završetak,
Sve što sam željela
mama je znala da će doći dan kad će mi zatrebati pomoć.
Za današnji dan ostavila mi je svoj šampanjac, a djelić svojeg
života, svoje intimne misli i razmišljanja, za sutra.
No, ja ne mogu čekati do sutra. Zurim u dnevnik, s
očajničkom željom da smjesta počnem čitati njezine riječi.
Samo­ da na brzinu zavirim, ništa više. Međutim, dok pote-
žem žutu vrpcu, ukaže mi se majčin lik. Mama odmahuje
glavom, nježno me prekoravajući zbog nestrpljivosti. Bacim
pogled na njezinu poruku koja mi kaže da pričekam dok
se ne budem osjećala jačom i rastrgana sam između svoje
i njezine želje. Konačno, odlažem dnevnik. “Radi tebe ću
pričekati”, šapnem i utisnem poljubac na korice.
Iz grudi mi se izvije jauk, razbijajući tišinu. Brzo sta-
vim ruku na usta kako bih ga zatomila, ali već je prekasno.
Svijam se u struku, grčevito stežući grudi i osjećam doslovce
fizički bol za majkom. Kako ću se bez nje uspjeti probiti kroz
ovaj svijet? Još sam uvijek samo njezina kći.
Zgrabim šampanjac. Držeći bocu između koljena,
izvučem­ pluteni čep. On poleti preko sobe i sruši bočicu
Kytrila s mamina noćnog ormarića. Njezin lijek protiv muč-
nine! Spuštam se četveronoške kraj kreveta i skupljam u šaku
trokutaste tablete, prisjećajući se kad sam ih prvi put dala
mami. Upravo se bila vratila s prve kemoterapije i meni za
ljubav razmetala se hrabrošću. “Dobro sam, zbilja. Menstru-
alni grčevi znali su biti puno gori.”
No, te noći mučnina ju je pogodila poput cunamija.
Progutala je bijelu tabletu, a poslije zatražila još jednu. Le-
žala sam kraj nje čekajući da lijek milostivo počne djelovati
i dopusti snu da je obuzme. Zavukla sam se uz nju, upravo
u ovaj krevet, milovala je po kosi i privijala uza se, baš kao
što je ona toliko puta činila za mene. A onda sam, bolesna
od očaja, sklopila oči i zamolila Boga da ozdravi moju majku.
Nije me poslušao.

Pilule s mog dlana klize u plastičnu bočicu. Nepoklo-
pljenu je ostavljam na rubu ormarića, blizu kreveta, tako da
ih mama može lako dohvatiti. Ali ne... mame više nema.
Nikad više neće popiti ni jednu tabletu.
Potreban mi je šampanjac. “Ovo je za tebe, mama”, ša-
pnem, a glas mi se kida. “Tako sam se ponosila što sam tvoja
kćerka. Znala si to, jel’da?”

Soba se začas počne vrtjeti oko mene, ali mi bol
milostivo­ popušta. Spustim bocu sa šampanjcem na pod i
navučem na sebe poplun. Hladne plahte blago mirišu po
lavandi. Čini se dekadentnim ležati ovdje, daleko od gomile
stranaca u prizemlju. Dublje se zakopam pod pokrivače, pri-
uštivši si još jedan trenutak tišine prije povratka u prizemlje.
Samo još minutu...

Glasno kucanje trgne me iz obamrlosti. Uspravim se u kre-
vetu. Potrebna mi je sekunda da shvatim gdje sam... sranje,
ručak! Naglo skočim iz kreveta i spotaknem se o bocu sa
šampanjcem dok teturam prema vratima.
“Joj! Oh, dovraga!”

“Je li sve u redu, Brett?” upita moja šogorica Catherine,
zastavši na otvorenim vratima. Prije nego što joj uspijem
odgovoriti, ona uzdahne i uleti u sobu. Čučne kraj vlažnog
saga i podigne bocu. “Bože! Prolila si bocu Clos du Mesnila
iz 1995.?”

“Prvo sam dobar dio popila.” Spustim se na pod kraj
nje i rubom haljine potapkam orijentalni sag.
“Isuse, Brett. Ova boca košta preko sedam stotina
dolara.”
“Aha.” Podignem se na noge i stisnuvši oči pogledam
na sat, ali brojke su mi mutne pred očima. “Koliko je sati?”
Ona popravi crnu platnenu haljinu. “Skoro dva. Upravo
se poslužuje ručak.” Zatakne mi iza uha odbjeglu kovrču.
Iako je nadvisujem za dobrih desetak centimetara, još joj
uvijek uspijeva da se kraj nje osjećam poput raščupanog
derišta. Napola očekujem da će liznuti prst i zagladiti mi
kosu. “Stvarno izgledaš ispijeno, Brett”, kaže namještajući
mi oko vrata bisernu ogrlicu. “Tvoja majka bi ti prva rekla
da, unatoč tuzi, moraš paziti na sebe.”
No, to nije istina. Mama bi mi rekla da izgledam lijepo,
iako mi se šminka razmazala od suza. Naglasila bi da mi je
duga kestenjastocrvena kosa od vlage postala još valovitija
i nije se pretvorila u neposlušno štakorsko gnijezdo, te da
moje natečene i crvene oči još uvijek izgledaju kao tople
smeđe oči kakve pjesnikinje.

Osjećam kako mi naviru suze i okrećem se ustranu.
Tko će sada poticati moje samopouzdanje, sada kad mame
više nema? Saginjem se da dohvatim praznu bocu, ali pod
posrće i tetura ispod mene. Oh, Bože! Nalazim se na jedrilici
usred uragana. Čvrsto se uhvatim za krevetski okvir kao da
je uže za spašavanje i čekam da prođe oluja.
Catherine naginje glavu i proučava me, lupkajući se po
donjoj usnici savršeno manikiranim noktom. “Slušaj, dušo,
zašto ne ostaneš ovdje? Ja ću ti donijeti jelo.”
Da ostanem ovdje, ma koji je njoj kiki!? Ovo su kar-
mine za moju majku. Moram sići u prizemlje. No, soba mi
se magli i ne mogu naći cipele. Okrećem se na sve strane.
Što sam ono tražila? Bosonoga zateturam prema vratima, a
onda se sjetim. “E, da, cipele. Dolazite ovamo, ma gdje bile.”
Čučnem i zavirim ispod kreveta.

Catherine me zgrabi za ruku i povuče na noge. “Brett,
prestani. Napila si se. Stavit ću te u krevet pa ćeš to prespavati.”
“Ne!” Otresem njezine ruke sa sebe. “Ne mogu ovo pro­
pustiti.”

“Možeš. Tvoja majka ne bi željela da...”
“Ah, evo ih.” Zgrabim nove crne štikle i mučim se da
uguram stopala u njih. Isuse, u posljednjih sat vremena noge
su mi postale za dva broja veće.
Jurim hodnikom što brže mogu; stopala su mi napola
ugurana u salonke, a napola vire iz njih. Šireći obje ruke
da uhvatim ravnotežu, teturam od jednog do drugog zida,
poput fliperske kuglice. Iza sebe čujem Catherine. Glas joj
je oštar, ali se trudi govoriti tiho, kao kroza stisnute zube.
“Brett! Smjesta stani!”

Blesava je ako misli da ću preskočiti karmine. Moram
majci odati posljednju počast. Svojoj lijepoj, miloj majci...
Na stubištu sam i još uvijek pokušavam ugurati nateče-
na stopala u cipelice za Barbiku. Već sam na polovini stubišta
kad mi se gležanj iskrene.
“Auuu!”

More gostiju koji su došli odati počast mojoj majci
okrene­ se prema meni i zagleda u mojem smjeru. Zapažam
poglede užasnutih žena koje stavljaju ruku na usta i muškarce­
koji bez daha jure da me uhvate.
Sletim i složim se na hrpu u predvorju. Crna haljina
podigne mi se do polovice bedara, a jedna cipela nekamo
nestane.

Budi me zvuk zveckanja posuđa. Brišem slinu s usta i uspra-
vim se u sjedeći položaj. U glavi mi nabija, napuhnuto je i
tamno. Nekoliko puta trepnem i ogledam se oko sebe. U
maminoj sam kući. Dobro. Mama će mi dati aspirin. Pri-
mjećujem da je dnevni boravak obavijen sjenkama, a radnici
se muvaju okolo slažući tanjure i čaše u smeđe plastične
kante. Što se događa? Kao da me netko udario bejzbolskom
palicom. U grlu me steže i rukom prekrivam usta. Sva bol,
svaki komadić tjeskobe i tuge ponovo me spopadnu.
Rekli su mi da je duga borba s rakom gora od kratke,
ali nisam uvjerena da to zvuči utješno za one koji ostaju.
Majčina dijagnoza i smrt nastupile su tako brzo da se to
činilo gotovo nadnaravnim, poput noćne more iz koje ću
se probuditi s krikom olakšanja. Umjesto toga, ja se često
budim zaboravljajući na tragediju i prisiljena sam taj gubitak
stalno iznova proživljavati, kao Bill Murray u Beskrajnom
danu. Hoću li se ikad pomiriti s činjenicom da u mojem
životu više ne postoji osoba koja me bezuvjetno voli? Hoću
li ikada moći razmišljati o majci bez grča u grudima?
Dok trljam bolne sljepoočnice, nadolaze mi kratki isječci­
nejasnih prizora, ponavljajući moj ponižavajući fijasko na
stubama. Želim umrijeti.

“Hej, pospanko.” Shelley, moja druga šogorica, došeće
do mene noseći u naručju tromjesečnu Emmu.
“Oh, Bože!” zastenjem i zarijem glavu u ruke. “Kakva
sam ja glupača!”
“Zašto? Misliš da si jedina osoba koja se ikad nacvrcala?
Kako ti je gležanj?”
Podignem vrećicu gotovo rastopljena leda s gležnja i
počnem kružno pomicati stopalo. “Bit će dobro.” Zatresem
glavom. “Ozdravit će mnogo prije od mojeg ega. Kako sam
to mogla učiniti mami?” Bacim vrećicu punu ledene vode
na pod i podignem se s trosjeda. “Shel, na skali od jedan
do deset, koliko sam se grozno ponašala?”
Ona samo odmahne rukom. “Svima sam rekla da ti je
loše zbog iscrpljenosti. Popušili su to. Lako im je bilo prodati
priču jer si ionako izgledala kao da tjednima nisi spavala.”
Baci pogled na sat. “Čuj, Jay i ja se spremamo poći, već je
prošlo sedam.”

U predsoblju ugledam Jaya koji čuči pred njihovim tro-
godišnjim sinčićem Trevorom, gurajući mu ruke u svijetložutu
kabanicu u kojoj malecki izgleda poput sićušnog vatrogasca.
Njegove kristalnoplave oči pronađu moje i on vrisne.
“Teta Bvett!”

Srce mi poskoči i potajno se ponadam da moj nećak
nikada neće nauči izgovarati R. Priđem mu i razbarušim
mu kosu. “Kako je moj veliki dečko?”
Jay pričvrsti metalnu kopču na Trevorovu ovratniku i
uspravi se. “Evo te.” Osim izdajničkih borica što uokviruju
njegov osmijeh ukrašen jamicom na bradi, čini se da mi je
brat bliže dvadesetšestoj nego tridesetšestoj godini. Ovije
ruku oko mene. “Lijepo si spavala?”
“Žao mi je”, kažem uklanjajući grudice maskare ispod
očiju.
Jay mi utisne poljubac u čelo. “Bez brige. Svi znamo da
je za tebe ovo najteže.”
Ono što misli reći jest da sam od troje Bohlingerove
djece jedino ja neudana, jedino ja bez vlastite obitelji. Mama
mi je najviše značila. Bratu je žao zbog mene.
“Svi žalujemo,” primijetim odmičući se od njega.
“Ti si joj bila kćerka”, kaže moj najstariji brat Joad. Za-
obilazi ugao u predvorju, a čvrsti mu je stas gotovo skriven
golemim cvjetnim aranžmanom. Za razliku od Jaya, koji
svoje rijetke vlasi začešljava unatrag, Joad brije glavu tako da
je glatka kao jaje, što mu, uz naočale bez okvira, daje urba-
noumjetničku vibru. Okrene se ustranu i kratkim poljupcem
dodirne moj obraz. “Između vas dvije postojala je posebna
veza. Jay i ja nismo mogli bez tebe, posebno pri kraju.”
Točno. Kada je majci prošlog proljeća dijagnostici-
ran tumor­ jajnika, uvjerila sam je da ćemo se protiv njega
zajedno­ boriti. Ja sam je njegovala nakon operacije, ja sam
sjedila uz nju prilikom svake kemoterapije, ja sam inzistirala
na drugom, pa čak i trećem mišljenju. A kad su se svi struč-
njaci složili u tome da joj je prognoza loša, ja sam bila uz
nju onog dana kada je odlučila prestati s mučnim liječenjem.
Jay mi stišće ruku, modre mu oči blistaju od suza. “Ovdje
smo radi tebe. Znaš to?”

Kimnem glavom i izvučem iz džepa papirnati rupčić.
Shelley prekida naše tiho žalovanje, stupivši u predvorje
i vukući sa sobom Emminu dječju nosiljku. Obrati se Jayu.
“Dušo, možeš li pokupiti drvo života koje su poslali moji
roditelji?” Pogledom skrene na Joada, a onda na mene. “Vas
dvoje ga ne želite, je l’ tako?”

Joad pokaže glavom na botanički vrt koji drži u naručju,­
za slučaj da joj je to možda promaknulo. “Imam svoju biljku.”
“Uzmi ga”, kažem. Nije mi jasno zašto se itko želi bri-
nuti o nekakvoj biljci, iako nam je majka nedavno umrla.
Moja braća i njihove žene, vukući noge, iziđu iz maj-
čine kamene kuće u maglovitu rujansku večer, a ja stojim
držeći otvorena vrata od palisandrovine, baš kao što je to
prije činila naša majka. Catherine izlazi posljednja, zavlačeći
Hermesov šal u antilopsku jaknu.
“Vidimo se sutra”, kaže, utiskujući mi u obraz poljubac
Casino Pink boje.

Uzdahnem. Kao da odluka o tome tko će uzeti koju
maminu biljku nije dovoljno zabavna, u deset i trideset su-
tra ujutro, sva će majčina imovina biti razdijeljena između
njezine djece, kao da je riječ o nekakvoj dodjeli Bohlingero-
ve nagrade. U roku od nekoliko sati postat ću predsjednica
Bohlingerove kozmetike i Catherineina šefica, iako nisam
nimalo uvjerena u to da se mogu nositi i s jednim od toga.
Olujna se noćna ljuska raspuknula, otkrivajući modro ju-
tarnje nebo bez oblaka. Dobar znak, zaključim. Sa stražnjeg
sjedala Lincoln Town Cara zurim u zapjenušanu obalu jezera
Michigan, uvježbavajući u glavi što ću reći. Au, postiđena
sam. Kakva čast. Nikad neću zamijeniti majku, ali ću poku-
šati baš sve kako bi kompanija i dalje napredovala.
U glavi mi nabija pa ponovo proklinjem samu sebe zbog
prokletog šampanjca koji sam popila. Što mi je bilo? Osjećam
se bolesno, i to ne samo fizički. Kako sam to mogla učiniti
majci? I kako mogu očekivati da će me braća ubuduće oz-
biljno shvaćati? Zgrabim puder iz torbice i natapkam ga po
obrazima. Danas moram izgledati kompetentno i staloženo
— kao prava direktorica. Moja braća moraju znati da sam u
stanju nositi se s poslom, iako baš nisam u stanju nositi se
s alkoholom. Hoće li biti ponosni na svoju sestricu koja se
u dobi od trideset i četiri godine, od djelatnice u marketinš-
kom odjelu, popela do mjesta predsjednice velike kompanije?
Unatoč jučerašnjem debaklu, mislim da hoće. Obojica imaju
svoju karijeru pa, osim brige o dionicama, imaju malo veze
s obiteljskim poslom. Shelley je pak logoped i brižna mama.
Fućka se njoj za svekrvinu kompaniju i za to tko je vodi.
Trebam se bojati Catherine.

Moja šogorica diplomirala je na prestižnom pensilva-
nijskom koledžu Wharton School of Business i bila članica
američkog tima u sinkroniziranom plivanju na Olimpijskim
igrama 1992. godine. Ima mozak, upornost i natjecateljsku
žicu, dovoljnu za upravljanje trima kompanijama istodobno.
Proteklih dvanaest godina nosi titulu potpredsjednice
Bohlingerove kozmetike i bila je majčina desna ruka. Bez
Catherine, Bohlingerova kozmetika bila bi i ostala mala ali
prosperitetna domaća radinost. No, pojavila se Catherine i
uvjerila moju majku da proširi djelatnost. Početkom 2002.
načula je da će nova epizoda Opre Winfrey biti lansirana
pod nazivom “Omiljene stvarčice”. Tijekom dvadeset i jednog
tjedna Catherine je u Harpo Studio slala ukusno umotane
paketiće Bohlingerovih organskih sapuna i losiona, zajedno
s fotografijama i člancima o kompaniji, orijentiranoj na pri-
rodne, ekološki prihvatljive proizvode. Baš kad je pripremala
dvadeset drugu pošiljku, javili su joj se iz Harpo Studija.
Oprah je odabrala Bohlingerovu masku za lice od organ-
skog crnog čaja i sjemenki grožđa kao jednu od omiljenih
stvarčica.

Epizoda je emitirana i posao je naglo krenuo. Odjednom
su svake toplice i visoko sofisticirani dućan tražili Bohlinge-
rovu liniju proizvoda. U prvih šest mjeseci proizvodnja se
učetverostručila. Tri velike kompanije smjesta su ponudile
goleme iznose za kupnju našeg poduzeća, ali je Catherine
odgovorila majku od prodaje. Umjesto toga, otvorila je trgo­
vine u New Yorku, Los Angelesu, Dallasu i Miamiju, a dvije
godine poslije proširila se i na inozemno tržište. Iako bih
18Sve što sam željela
voljela misliti da je moja marketinška odvažnost imala veze
s time, kompanija je izrasla u višemilijunsko poduzeće uglav-
nom zahvaljujući Catherine Humphries-Bohlinger.
Ne može se poreći - Catherine je matica, a ja sam, kao
voditeljica marketinga, bila jedna od njezinih vjernih pčela
radilica. No, za svega nekoliko minuta naše će se uloge iz
temelja promijeniti. Ja ću postati Catherineina šefica — ta
me pomisao zastrašuje na mrtvo ime.

U lipnju prošle godine, kad je moja majka prolazila
bolno razdoblje liječenja, i kad je njezina prisutnost u Bo-
hlingerovoj kozmetici bila rijetkost, Catherine me pozvala u
svoj ured.

“Važno je da se upoznaš s poslovanjem do najmanje
sitnice, Brett”, rekla je, sjedeći za stolom od trešnjeva drva
i držeći ruke pred sobom. “Iako to ne želimo, život će nam
se itekako promijeniti. Moraš se pripremiti za svoju ulogu.”
Time je mislila reći da će mi majka umrijeti! Kako je
mogla pretpostavljati najgore? No, Catherine je realist i rijetko
je u krivu. Prožela me studen.

“Naravno, sve majčine dionice pripast će tebi nakon
njezine smrti. Ti si joj, na kraju krajeva, jedina kći i jedino
dijete uključeno u posao. Osim toga, bila si joj partnerica u
poslu više nego itko drugi.”

Knedla mi se stvara u grlu. Majka se znala hvaliti kako
sam bila još u pelenama kad sam se pridružila tvrtki. Stavila
bi me u dječju nosiljku pa bismo krenule u isporuku sapuna i
losiona po lokalnim trgovinama i poljoprivrednim dućanima.
“A kao većinski dioničar”, nastavila je Catherine, “imaš
pravo na njezin položaj glavnog direktora.”
Nešto u njezinu hladnom, odmjerenom tonu navelo me
da se zapitam nije li zbog toga ogorčena. A tko bi je mogao
kriviti? Žena je briljantna. A ja? Ja sam samo slučajno Eliza­
bethina kći.

“Pomoći ću ti da se pripremiš — što ne znači da već
nisi spremna.” Otvorila je kalendar na računalu. “Kako bi
bilo da počnemo sutra ujutro, točno u osam?” To nije bilo
pitanje, bila je to zapovijed.
I tako sam ja svakog jutra privlačila stolac do Catheri-
neina i slušala objašnjenja o inozemnim poslovnim transak-
cijama, međunarodnim poreznim propisima i svakodnevnom
poslovanju kompanije. Poslala me i na jednotjedni seminar
u Harvard Business School, da bih se upoznala s najnovijim
menadžerskim tehnikama, a prijavila me i na internetske
radionice, s temama u rasponu od racionalizacije proračuna
do međuljudskih odnosa. Iako sam često osjećala da sam pod
pritiskom, nikad nisam pomislila odustati. Bit ću počašće-
na da ponesem krunu koja je nekad pripadala mojoj majci.
Samo­ se nadam da se moja šogorica neće osjećati ogorčenom
svaki put kad je zamolim da mi tu krunu pomogne ulaštiti.
Majčin vozač iskrca me ispred broja 200 u East Ran-
dolph Streetu i ja podignem pogled prema granitno-čeličnoj
građevini čikaškog Aon Centra. Poslovni prostor na ovome
mjestu mora da je beskrajno skup. Majčinu odvjetniku očito
dobro ide. Popnem se do trideset drugog kata. Točno u deset
i trideset Claire, atraktivna crvenokosa tajnica, uvede me u
ured gospodina Midara. Moja braća i njihove žene već sjede
ondje, okupljeni oko pravokutnog stola od mahagonija.
“Mogu li vam donijeti kavu, gospođo Bohlinger?” upita
me Claire. “Ili možda čaj? Ili vodu?”

“Ne, hvala.” Pronađem mjesto pokraj Shelley, ogledavajući
se oko sebe. Ured gospodina Midara impresivna je mješavina
starog i novog. Prostor odiše modernošću, sav u mramoru i
staklu, no ublažavaju ga orijentalni sagovi i nekoliko ključnih
komada stilskog namještaja. Učinak je smirujući sjaj.
“Lijepo mjesto”, kažem.
“Zar ne?” složi se Catherine s druge strane stola. “Obo-
žavam zgrade od kamena.”

“I ja. A ovdje ima dovoljno granita za cijeli kamenolom.”
Ona se smijucka kao da sam derište koje je izvalilo ne-
što smiješno. “Mislila sam ‘Stone’, kao Edward Durell Stone”
kaže. “Ovo je njegovo arhitektonsko rješenje.” 1
“Ah, tako.” Postoji li nešto što ova žena ne zna? No,
umjesto da budem impresionirana, suočivši se s Catherine-
inom inteligencijom, osjećam se kao neznalica. Suočena s
njezinom snagom, osjećam se kao slabić, a suočena s nje-
zinom kompetentnošću, osjećam se jednako beskorisnom
kao Spanxovo donje rublje na Victoriji Beckham. Jako vo-
lim Catherine, ali ta je ljubav razrijeđena zastrašenošću i
ne znam je li to rezultat moje nesigurnosti ili Catherineine
arogantnosti. Mama mi je jednom prilikom rekla da imam
isti intelekt kao i Catherine, ali samo djelić njezine samo-
uvjerenosti. Zatim je prošaptala: “I hvala Bogu na tome.”
Samo sam taj put čula da je majka rekla nešto loše o Kata-
rini Velikoj, ali i ta jedina, necenzurirana izjava pružila mi
je golemu utjehu.

“Zgrada je izvorno podignuta za Standard Oil Company”,­
nastavi ona kao da mene to zanima. “Negdje 1973., ako se ne
varam.”

Jay se otkotrlja unatrag na svom stolcu, tako da ga Ca-
therine ne može vidjeti, pa pantomimom pokaže pretjerano
zijevanje. No, čini se da je Joad opčinjen ženinim lupetanjem.
“Izvrsno, draga. Treća najviša zgrada u Chicagu”, kaže
Joad gledajući u Catherine, kao da od nje očekuje potvrdu.
Iako je moj veliki braco jedan od najcjenjenijih mladih arhi­
tekata u gradu, slutim da i njega pomalo zastrašuju konj-
ske snage što pogone ženu kojom se oženio. “Veći su samo
Trump Tower i Willis Tower.”

Catherine me pogleda. “Willis Tower — znaš, to je bivši
Sears Tower.”
“Sears Tower?” upitam trljajući bradu u tobožnjoj zbu-
njenosti. “Zašto bi robnoj kući bio potreban cijeli toranj?”

Prezime Stone na engleskom znači ‘kamen’ (nap. prev.).

S druge strane stola Jay se cereka. No, Catherine me
samo pogleda, kao da nije posve sigurna šalim li se, a onda
nastavi s predavanjem. “Zgrada ima osamdeset tri kata iznad
zemlje i...”

Priča o arhitekturnim trivijalnostima završi kad se
otvore­ vrata i u sobu uleti visok, razbarušen muškarac, po-
malo bez daha. Izgleda kao da mu je oko četrdeset. Prolazi
rukom kroz tamnu kosu i popravlja kravatu. “Bok svima”,
pozdravi i krene prema stolu. “Ja sam Brad Midar. Žao mi je
što ste morali čekati.” Obilazi oko stola i rukuje se sa svakim
od nas, kao da se upoznajemo. Intenzitet njegova pogleda
ublažen je blagim preklapanjem prednjih zuba, što mu daje
autentičan, dječački šarm. Pitam se razmišljaju li i moja braća
o onome o čemu ja razmišljam. Zašto je majka angažirala
ovog mladog tipa, potpunog stranca, a ne gospodina Gold­
blatta koji je godinama bio naš obiteljski odvjetnik?
“Upravo dolazim sa sastanka na drugom kraju grada”,
kaže Midar zauzimajući svoj stolac na čelu stola, dijagonalno
u odnosu na mene. “Nisam očekivao da će se toliko oduljiti.”
Spusti na stol svijetlosmeđi fascikl. Bacim pogled na
Catherine, spremnu za hvatanje bilježaka, uz notes i olovku,
pa se sva stisnem. Zašto meni to nije palo na pamet? Kako
ću dovraga voditi kompaniju kad ni notes nisam u stanju
ponijeti?

Gospodin Midar pročisti grlo. “Dopustite mi da vam
najprije kažem koliko mi je žao zbog vašeg gubitka. Elizabeth
mi je bila jako draga. Upoznali smo se tek u svibnju prošle
godine, odmah nakon što je doznala za svoju dijagnozu, ali
mi se nekako čini kao da sam je godinama poznavao. Nisam
mogao jučer biti na karminama, ali sam bio na pogrebu. Ra-
do pomišljam da sam na tom pogrebu bio kao prijatelj, a ne
kao odvjetnik.”

Smjesta mi postane drag ovaj zaposleni odvjetnik koji
je našao vremena da dođe na majčin pogreb — na pogreb
žene koju je poznavao jedva šesnaest tjedana. Pomislim na
odvjetnika u mojem životu, svojeg dečka Andrewa, koji je
moju majku poznavao četiri godine, ali nije uspio raščistiti
poslovni raspored da jučer prisustvuje karminama. Potisku-
jem bol u grudima. Bio je, na kraju krajeva, usred parničnog
postupka, ali uspio se izvući i doći na pogreb.
“Ujedno mi je”, nastavi gospodin Midar, “čast da budem
izvršitelj njezine oporuke. Hoćemo li početi?”
Sat vremena poslije, majčine karitativne ustanove znatno
su solventnije, a Jay i Joad Bohlinger imaju dovoljno novca da
ostatak svojih dana mogu provesti u blaženoj dokolici. Kako
je majka uspjela nagomilati toliko bogatstvo?
“Brett Bohlinger naknadno će primiti svoje nasljedstvo.”
Gospodin Midar skine naočale za čitanje i zagleda se u mene.
“Ovo je označeno zvjezdicom. Poslije ću vam sve podrobnije
objasniti.”

“U redu”, kažem, doslovce se češući po glavi. Zašto
mama nije htjela da danas primim nasljedstvo? Možda ću
objašnjenje naći u onom malom crvenom dnevniku koji mi
je ostavila. A onda mi polako svane. Dobit ću cijelu kompa-
niju, a to danas vrijedi milijune. No, samo Bog zna što će
se zbivati pod mojim vodstvom. U sljepoočnicama počinjem
osjećati tup bol.

“Sljedeća je stavka kuća vaše majke.” Odvjetnik ponovo
nasadi na nos naočale za čitanje i nađe odgovarajuće mjesto
u dokumentu. “Kuća na adresi North Astor Street broj 113 i
svi njezini sadržaji neće se dirati tijekom narednih dvanaest
mjeseci. Ni građevina ni njezin sadržaj za to se vrijeme neće
prodavati ili davati u najam. Moja djeca mogu stanovati u
kući, ali ne dulje od trideset dana uzastopce, te im se daje na
volju da predmete u kućanstvu koriste za osobne potrebe.”
“Ovo je ozbiljno?” kaže Joad zureći u gospodina Midara.
“Svatko od nas ima vlastiti dom. Nema potrebe da zadrža-
vamo njezin.”

Osjećam kako mi lice gori i usredotočim se na kožicu
oko noktiju. Očito je kako moj brat misli da sam suvlasnica
potkrovlja u kojem stanujem s Andrewom. Iako ondje živim
otkako ga je Andrew prije tri godine kupio, i premda sam
u taj stambeni prostor uložila više novca od njega, nisam
navedena kao suvlasnica. Tehnički, stan je njegov. Za mene
je to u redu, barem najvećim dijelom. Nikad nisam pravila
pitanje oko novca, kao što to čini Andrew.
“Braco, to je mamina volja”, kaže Jay svojim uobičajenim
dobroćudnim tonom. “Moramo poštovati njezine želje.”
Joad odmahne glavom. “E pa, to je blesavo. Dvanaest
mjeseci pretjerano velikih poreza. Da ne spominjem održa-
vanje te stare relikvije.”

Joad je naslijedio očev emocionalni temperament — od-
lučan je, pragmatičan i bez trunke sentimentalnosti. Njegova
ravnodušna narav može biti od pomoći, kao primjerice proš-
log tjedna, kad smo se dogovarali oko pogreba. No, danas
zvuči kao da u njemu nema nimalo poštovanja. Da mu se
pusti na volju, Joad bi do kraja dana u maminu dvorištu
postavio natpis o prodaji i stavio kontejner na kolni prilaz.
Umjesto toga, imat ćemo vremena da proberemo njezine
stvari i dostojno se oprostimo od svakog pojedinog pred-
meta koji je bio dio nje. Za Andrewov je ukus sve to previše
tradicionalno, ali moguće je da se jedan od moje braće odluči
da trajno zadrži njezinu imovinu, sakupljanu poput blaga.
One godine kad sam otišla na Northwestern, mama je
na dražbi kupila ruševnu kamenu kuću. Otac ju je prekora-
vao, govoreći joj kako je bedasto upuštati se u tako ogroman
projekt. No, on joj je tada već bio bivši suprug i majka je bila
slobodna donositi vlastite odluke. Iza istrunulih stropova i
smrdljivih tapisona vidjela je nešto čarobno. Trebale su godi-
ne naporna rada i odricanja, ali njezina vizija i strpljenje na
kraju su pobijedili. Danas je ta zgrada iz 19. stoljeća, smje-
štena u prestižnoj čikaškoj četvrti Gold Coast, pravi pravcati
eksponat. Moja majka, kći radnika u čeličani, znala se šaliti
da je poput Louise Jefferson koja se “uzdigla” iznad rodnog
grada Garyja u Indiani. Žao mi je što otac nije poživio do-
voljno dugo da svjedoči spektakularnoj transformaciji kuće,
kao i žene koju je, kako mi se činilo, oduvijek podcjenjivao.
“Jeste li sigurni da je bila pri zdravoj pameti kad je
izrazila svoju posljednju volju?” upita Joad.
Vidim nešto zavjereničko u odvjetnikovu osmijehu.
“Oh, u potpunosti je bila pri zdravoj pameti i punoj svije-
sti. Dopustite mi da vas uvjerim kako je vaša majka točno
znala što radi. Zapravo, nikad dotad nisam vidio tako dobro
razrađen plan.”

“Idemo dalje”, kaže Catherine, uvijek u ulozi vođe. “Ku-
ćom ćemo se baviti kad za to dođe vrijeme.”
Gospodin Midar pročisti grlo. “Dobro, hoćemo li sad
prijeći na Bohlingerovu kozmetiku?”
U glavi mi nabija dok na sebi osjećam poglede četiri
para očiju. Jučerašnja scena izranja na površinu i ja se zale-
dim od panike. Krasna je to glavna direktorica koja se napi-
la na majčinim karminama! Ne zaslužujem tu čast. No, sad
je prekasno. Kao glumica nominirana za Oscara, trudim se
da mi lice bude slika i prilika neutralnosti. Catherine sjedi
sa spremnom olovkom, čekajući da zapiše svaku i najmanju
pojedinost poslovne ponude. Bolje mi je da se naviknem na
to. Podređena ili ne, ova će žena motriti na mene do kraja
moje karijere.

“Sve moje dionice Bohlingerove kozmetike, kao i naslov
glavne direktorice, pripast će mojoj...”
Ponašaj se prirodno. Ne gledaj u Catherine.

“... snahi”, čujem ovu riječ kao u halucinaciji. “Catherine Humphries-Bohlinger.”

Pssst! Ovu, i još uzbudljivih knjiga, potražite na službenoj stranici Fokusa!