"18 SAMOUBOJSTAVA, 6 bolnih smrti, jedno gubljenje pamćenja, 4 nestanka, 20 iznenađenja, tri napada na likove, 5 preuranjenih smrti, 26 ubojstava, 13 napada ludila, 4 prikrivanja i 2 klevete" bilanca su zbirke od 104 priče "Imitatori glasova" austrijskog književnog enfant terriblea, Thomasa Bernharda, a po čijim motivima nastaje najnovija predstava Anice Tomić.

Praizvedba predstave održati će se 12. veljače u Teataru &TD, točno na 18. godišnjicu smrti književnika Thomasa Bernharda, i bit će ujedno i prva profesionalna suradnja studenata četiri kazališna odsjeka Akademije dramske umjetnosti; kazališne režije i radiofonije, dramaturgije, glume i produkcije. 

U predstavi glume Ivana Krizmanić, Marija Tadić, Tvrtko Jurić, Dean Krivačić.

Tekst predstave "Imitatori glasova" inspirirana je kratkim Bernhardovim proznim skicama koje kontrapunktirane istinitom poslijeratnom pričom zabilježenoj na našim prostorima doživljavaju niz transformacija. Istinita priča o sučeljavanju četiri čovjeka koji se nakon višegodišnje odvojenosti susreću na pikniku u prirodi postaje okvir unutar kojeg Bernhardove priče služe prikrivanju osobne priče samih likova.

Istovremeno njihovo množenje uzrokuje svojevrsnu nervozu kroz koju se odnosi i funkcije kako prije rata, tako i u ratu (od žrtve do tlačitelja) polako rasvjetljavaju, te dovode do konačnog sučeljavanja. U cjelini se tako predstava Imitatori glasova progovarajući o  traumi vrlo karakterističnoj za našu svakodnevicu bavi svojevrsnom dijagnozom zatečenog poslijeratnog stanja. 

Thomas Bernhard umro 12. veljače, 1989. O njegovoj je smrti javnost obaviještena tek nakon pogreba, a u oporuci je zabranio objavljivanje svojih prethodno nepubliciranih radova u Austriji. Razlog je tome bio njegov dugogodišnji sukob s austrijskim establishmentom, a koji ga je nerijetko proglašavao Nestbeschmutzer - nekim tko pljuje u vlastiti tanjur. Berhard je, naime, u svojim djelima, beskompromisno kritizirao opća mjesta austrijske kulture: od same države (koju je često nazivo "katoličko-nacionalističko-socijalističkom”, preko institucija poput bečkog Burgtheatera ili tamo obožavanih umjetnika.

Mnoge od njegovih drama kritizirali su konzervativni krugovi, tvrdeći da njima baca ljagu na reputaciju Austrije.