KINESKA komunistička partija proslavila je u srpnju 100. rođendan, a predsjednik Xi Jinping obljetnicu je proslavio obećavši da će kineski neprijatelji "krvavo udariti glavom u veliki čelični zid".

Tog mjeseca također se navršila 50. obljetnica prijelomnog trenutka u kinesko-američkim odnosima, odnosno pola stoljeća od tajnog putovanja Henryja Kissingera u Peking 1971. godine, piše Bloomberg.

Sve je započelo kao razborita politika

Sastanci između Kissingera, tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Richarda Nixona, te kineskog premijera Zhou Enlaija okončali su generacijsko neprijateljstvo i postavili temelje za povijesno strateško partnerstvo. Danas, dok se Kina i SAD kreću prema sukobu, izazovno je otvaranje prema Pekingu promatrati kao novi početak nakon gotovo 50 godina pogrešnog pristupa prema fundamentalno neprijateljskoj sili. No, vrijedi se prisjetiti da je otvaranje započelo kao razborita politika koja je pomogla pobjedi u hladnom ratu i transformirala odnos Kine sa svijetom.

Približavanje SAD-a i Kine bilo je i neshvaćeno i dugotrajno. Kina je bila ultimativna svjetska nekontrolirana država u 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća, daleko radikalnija od svog komunističkog saveznika, Sovjetskog Saveza. Politike kineskog vođe Mao Zedonga dovele su do smrti desetaka milijuna njegovih sunarodnjaka u Velikom skoku naprijed i Kulturnoj revoluciji. Peking je vodio dva neobjavljena rata protiv SAD-a, u Koreji i Vijetnamu, promicao je pobunu i revoluciju u zemljama u razvoju.

Ipak, američki su dužnosnici odavno shvatili da će se strateška geometrija hladnog rata trenutačno promijeniti ako se Kinu odmakne od Sovjetskog Saveza. I sumnjali su da bi dva komunistička diva mogla zauvijek koegzistirati. Tijekom 50-ih godina administracija predsjednika Dwighta Eisenhowera koristila je neobične mjere kako bi ubrzala taj raskol, vršeći ekstremni ekonomski i vojni pritisak na Peking u nadi da će Mao pretjerati u traženju potpore od Moskve.

Do kraja '60-ih godina taj odnos je napukao, Kina i Sovjetski Savez bili su na rubu rata

Do kraja '60-ih godina taj odnos je napukao, ali više zbog ideoloških i geopolitičkih natezanja nego kao posljedica američke politike. Kina i Sovjetski Savez bili su na rubu rata. Mao, potpuno izoliran nakon ludila Kulturne revolucije, odlučio je da mora iskoristiti "daleke barbare" (Amerikance) kako bi zadržao "bliske barbare" (Sovjete) na distanci.

Rezultat toga bio je suptilan diplomatski ples koji je doveo do Kissingerovog putovanja u Peking, nakon čega je uslijedio Nixonov posjet sljedeće godine, praćen usponom prešutnog saveza koji je transformirao hladni rat. Sovjetski Savez je sada imao dva moćna suparnika s kojima se morao nositi, suočio se s ratom na dva fronta protiv Sjevernoatlantskog saveza i Kine.

Novo partnerstvo također je olakšalo ekonomske reforme koje će Kinu voditi prema kapitalističkom prosperitetu nakon Maove smrti, zabijajući tako ideološki bodež u srce stagnirajućeg socijalističkog modela Moskve. Peking je, s druge strane, okončao međunarodnu izolaciju, dobivši pristup globalnim institucijama i svjetskom gospodarstvu. Počeo je dobivati vrijedne obavještajne podatke, tehnologiju i vojnu opremu iz SAD-a, kao i pomoć, trgovinu i ulaganja od bliskih američkih saveznika, poput Japana. Na mnogo su načina vrata koja je otvorio Kissinger stvorila globalne uvjete za uspon Kine.

SAD stvorio geopolitičko čudovište

Pedeset godina kasnije ovo se može činiti užasnom pogreškom, jer je SAD stvorio geopolitičko čudovište, dok je naivno pretpostavljao da će se to čudovište pripitomiti. Ipak, Kissinger i Nixon u početku su bili sasvim realni. Kinezi su, napisao je Kissinger, "bili žilavi ideolozi koji se ne slažu potpuno s nama oko smjera u kojem svijet ide". Nixonova administracija shvatila je da ponovno uspostavljanje veza zahtijeva neke neugodne moralne kompromise, poput napuštanja Tajvana, jednog od najvjernijih američkih saveznika, te nazdravljanja Mao Zedongu. Etička cijena pomirenja bila je visoka, ali ne viša od moralnih i strateških koristi koje su proizašle iz nadmudrivanja s Moskvom i pobjede u hladnom ratu.

Prava je nevolja došla kasnije. Nasilno razbijanje prosvjeda na Trgu Tiananmen 1989. godine i raspad Sovjetskog Saveza dvije godine kasnije trebali su potaknuti temeljito preispitivanje američke politike i kraj geopolitičke pogodnosti koja je zapečaćena 1971. godine.

Umjesto toga, vrtoglava atmosfera unipolarne ere navela je SAD da utrostruči angažman s Kinom, u nadi da će snage globalizacije i liberalizacije na kraju transformirati brutalni i ustrajan režim koji nije imao interesa za preobrazbu. I inertnost te politike, plus činjenica da se SAD navukao na trgovinu s Kinom, dovele su do toga da prođe još najmanje desetljeće prije nego što su mane postale jasne.

Trenutačno nema nade za kratkoročno poboljšanje američko-kineskih odnosa. Potraga za velikim diplomatskim dogovorom zapravo bi mogla biti opasna ako odvrati Washington od hitnih mjera na jačanju svoje obrane u vojnom, tehnološkom i ekonomskom području natjecanja. No, ako ništa drugo, otvaranje Kissingera i Nixona prema Kini podsjetnik je da se i najžešći neprijatelji povremeno pomire - čak i ako je potrebno mnogo godina i puno previranja da bi se to dogodilo, zaključuje Bloomberg.