HRVATSKOJ javnosti je prošlost u većini slučajeva zanimljivija od sadašnjosti ili budućnosti. Takav dojam se mogao steći na temelju činjenica da najstrastvenije rasprave među političarima, novinarima i drugim javnim djelatnicima izazivaju događaji koji bi u nekim drugim državama bili u domeni povjesničara.

Naravno, takav fenomen uvijek dobro dođe da se pažnja skrene s nešto aktualnijih tema. Osim političara, time se služe i odvjetnici, za što je najbolji primjer suđenje Hrvoju Petraču za otmicu sina generala Vladimira Zagorca. Posljednjih nekoliko dana se tako manje govori o samom zločinu, a više o onome što je njemu bio navodni motiv - osobnom bogatstvu žrtvinog oca, koje je navodno stečeno na nezakoniti način.

S obzirom da je to bogatstvo stečeno početkom 1990-ih godina, to razdoblje hrvatske povijesti se ponovno odigarava na televizijskim ekranima. Slično kao i u priči o hrvatskim ratnim zločinima, riječ je o detaljima nakon kojih domovinski rat više ne izgleda "čist kao suza". I ponovno je to prilika da na našim televizijskim ekranima defiliraju raznorazne aveti prošlosti - likovi koji posljednjih godina i nisu baš previše pokazivali lice po javnosti, i to najčešće s dobrim razlogom.

Ti nastupi su prilično očekivani te se svode na opisivanje teških prilika u kojima se Hrvatska nalazila početkom 1990-ih, te kako su mnoge nepodopštine jednostavno nisu mogle izbjeći.

Međutim, postoji jedna bitka razlika između priče o ratnom profiterstvu i ratnim zločinima, te zbog nje mnogi koji danas paradiraju na TV-ekranima imaju itekakvih razloga pozivati se na loše sjećanje.

Naime, za ratne zločine - ma koliko gnjusni bili - se uvijek može reći da su bili tek posljedica rata, a nikako njegov povod, uzrok ili katalizator. Osobe koje su se tih godina pod parolom stvaranja Hrvatske mastili brk dok su drugi prolijevali krv nemaju takvo opravdanje.  Na njih se daleko lakše primijeniti ona drevna izreka da je "domoljublje posljednje utočište svakog nitkova".

U pitanju više nije samo činjenica da je rat u Hrvatskoj, kako se to nekada govorilo, "nekome donio metak, a nekome imetak". Iz te rečenice se može izvesti zaključak da je pogled na rat čovjeka koji se oboružan poluraspadnutim komadom istočnonjemačkog vojnog otpada smrzavao  na "ćuki" bio bitno drukčiji od pogleda na rat čovjeka koji je u to isto vrijeme s flašama šampanjca nazdravljao multimilijunske ugovore o kupovini oružja. I nije nimalo teško pretpostaviti kome je od te dvojice bilo stalo da rat bude što kraći, a kome da rat bude što duži.

Tako je ono što je trebalo biti sredstvo u svrhu plemenitog cilja postalo cilj samo po sebi. Da li se to dogodilo svjesno ili nesvjesno, i nije toliko važno. Domovinski rat - koji - svidjelo se to nekome ili ne - predstavlja jedan od temelja današnje Hrvatske je prevelikom broju ljudi bio ništa drugo do prilika da se obogate na račun tuđe nesreće, a tako stečeno blago iskoristili da sebe i svoj zločin učine temeljima cijele jedne države.

U sinoćnjem "Otvorenom" je novinarka Jasna Babić izrazila sumnju da će, usprkos svoj halabuci, priča o ratnom profiterstvu ikada biti uistinu razotkrivena, a krivci za zločine izvedeni pred odgovornost. S time bi se lako mogli složiti, ali ne toliko zbog toga što su profiteri bili naročito spretni, čak i u prikrivanju svojih zlodjela. Razlog je više u nedostatku volje da se - osim za jeftine dnevnopolitičke potrebe - uistinu očiste Augijeve štale hrvatske bliske prošlosti.

S druge strane se s takvim stanjem stvari ne bi trebalo pomiriti. Previše bi bilo lako reći da je riječ o prolivenom mlijeku, odnosno ostaviti zgražanje budućim povjesničarima. Riječ je o tome da je na tom zločinu stvoren ne samo cijeli jedan establishment, nego i cijela jedna kultura institucinalne korupcije i nesposobnosti. Njeno postojanje je Hrvatsku skupo koštalo, a današnjem sve mračnijem i nepredvidljivijem svijetu je mogu koštati još skuplje.

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr

Dragan Antulov