Prvo pogledajmo ocjenu Fitcha? Fitchu smeta rast rashoda državnog proračuna i odsustvo dogovara sa sindikatima. U toj ocjeni Fitch ne govori o našim problemima već o sebi i svojim polazištima. Za Fitch su prevažna plaćanja kamatnih potraživanja i sigurno ne dvoje da je za to bilo potrebno osigurati dovoljno sredstava u Proračunu, kao što ne dvoje niti oko potrebe plaćanja obaveza prema Europskoj uniji. Podsjećamo, to je dvoje glavni je razlog što su rashodi povećani. Unatoč tome Fitch kritizira Hrvatsku Vladu zbog povećanog deficita. Proizlazi da je vlast trebala ukloniti taj deficit tako da se obračuna s pravima svojih građana daleko više nego što je to do sada radila. Već je notorno za primijetiti da rejting agencije, kao instrumenti vanjskog upravljanja narodima, brinu o interesima financijskih vjerovnika a ne o interesima građana. Vlade koje nemaju vlastita kreativna i samostalna rješenja za vođenje ekonomske politike podložne su njihovim pritiscima, stoga je odmah ministar financija najavio mogućnost zadiranja u mirovine i zdravstvena prava. Dakle, rekli bismo da je za negativnu ocjenu kreditnog rejtinga odgovorna hrvatska Vlada jer se nije pripremila za vlast. Naime, nije problem što je izostao gospodarski oporavak, što su ekonomski znalci, koje je ministar financija prozvao  statističarima, već ranije predvidjeli. Problem je što su i Linić i Čačić, uz poslovično premijerovo nerazumijevanje problema, predviđali u svemu sasvim drugačiji tijek stvari. U tom ne vidimo njihove loše namjere, ali vidimo nekompetentnost i neodgovorni voluntarizam.

 

Linićev radikalizam i isključivost 

 

Kada je riječ o izostanku dogovora sa sindikatima, tu isključivo teška odgovornost pripada Slavku Liniću, njegovoj isključivosti i radikalizmu. Htio je ljudima trajno smanjiti prava i dobiti baš sve što si je zamislio i danas i sutra. Dogovor sa sindikatima bilo je moguće postići da se shvatilo kako je u pregovorima nužan kompromis s relevantnim te prosvjedno i štrajkaški sposobnim sindikatima. Ti sindikati su nudili dogovor i moglo se već u ovoj godini uštediti silne novce samo da se poštovalo tisuće ljudi koji su se bili, u interesu svoje zemlje, spremni odreći svojih prava danas pod uvjetom da im se ona vrate sutra, kada svima u zemlji bude bolje. Bahatost, ultimatumi i pritisci okrenuli su veliki broj građana protiv vlasti, a kreditni rejting nije sačuvan. Potpuni debakl nedarovitih političara na čelu s premijerom.

 

Napad na poslodavce kao pokriće 

 

Što se tiče pada BDP-a bezgrešni Linić optužuje poslodavce za nesposobnost, a poslodavci optužuju Vladu da im nije dovoljno rasteretila gospodarstvo. Istina je sljedeća. Hrvatski poslodavci, odavno već, davno prije nove vlasti, oslonjeni na poslovanje s državom zapostavljaju inovativni pristup, nove proizvode i nemaju projekata i ideja. Najbolje to ilustrira njihov odnos prema istraživanju i razvoju, a manifestira se u otužnoj činjenici da 500 doktora znanosti ne trebaju nikome u gospodarstvu, ali trebaju stranima zemljama. Ti su ljudi naše najdragocjenije bogatstvo koje zbog degenerične orijentacije naših poslodavaca na dodvoravanje i podmićivanje državnih dužnosnika, a ne na svoje ideje, rad i razvoj, razdajemo po svijetu. Međutim, Linić je to znao i ranije, stoga je ovaj napad na poslodavce potpuno deplasiran i služi kao pokriće za vlastite promašaje i pogrešna predviđanja. Poslodavci su takvi kakvi su, u ovoj zemlji jer je sustav takav.

 

 

Linić je slab makroekonomist 

 

Nadalje, iz ekonomske teorije, što Linić očito ne zna, poznato je da u krizi porezno rasterećenje, ako ga je uopće bilo, ne dovodi do pokretanja investicijskog ciklusa jer ustrašeni kapital taj višak novaca ne plasira u proizvodnju već i on štedi i ulaže u spekulativne svrhe. To je objašnjenje zašto nema investicija unatoč višku novaca u bankama i nešto smanjenim kamatnim stopama. Pokrenuti investicijski ciklus moguće je samo novim narudžbama, ili iz okruženja ili od države. Stoga se u ovakvim vremenima ne smije smanjivati potrošnja stanovništva, što je očito glavni uzrok pada BDP-a. Potrebno je rasplinuti aurelu supermena koju su oko njegove glave ispleli bilteni krupnog kapitala i oni koji su im financirali predizbornu kampanju. Linić jeste sposoban poslovni čovjek, dobar financijaš i računovođa, ali je slab makroekonomista, kojemu pri tome ne trebaju savjetnici na tom planu. Za izvući zemlju iz krize njegova znanja nisu dovoljna a neznanja imaju teške posljedice za sve nas. Njegovi su dometi ono što mu propisuju rejting agencije i financijski krugovi. Pri tome ima grozne osobine isključivosti, radikalizma, nekritičog odnosa prema sebi i napadne volje za vladanjem. Da je imao više razuma imao bi i dogovor sa sindikatima, što bi bilo važno za zemlju.

 

 

Međutim, ne postoji stvarni problem za Linića, jer on uvijek za svoje neuspjehe, ima prosvjetare i druge javne službenike, a sada najavljuje mobilizirati bolesnike i umirovljenike u smislu rezanja njihovih prava. Vrijeme je za konačno uklanjanje zabluda i preispitivanje svojstava ove garniture na vlasti.