POBJEDOM protiv Atletico Madrida, do koje je došla Messijevim majstorskim slobodnjakom, Barcelona je ponovno umrtvila utrku za naslov u Primeri. Njezina glavna zadaća do kraja sezone je omogućiti ostalim igračima da profitiraju od Argentinca dok je još uvijek ponajbolji igrač na svijetu. 

 

 

Barcelona već dulje ima slične obrise igre - obranu 4-4-2 koja se u napadu pretvara u romb s Messijem na vrhu. Na taj su način uspjeli anulirati Messijevu i Suarezovu pasivnost u obrani jer dodatni veznjak i jasno postavljena četvorka ipak nude bolju kontrolu od linije do linije iza njihovih leđa (premda u obzir treba uzeti i činjenicu da će većina ekipa ostaviti barem jednog igrača viška kako bi čuvao taj dvojac u slučaju kontranapada). Za razliku od Barcelone prijašnjih godina, koja je inzistirala na 4-3-3 presingu s trojcem MSN koji je ostavljao veznu liniju na vjetrometini, a bokove sasvim slobodne, ova Barcelona ima bolji balans. Premda kada je riječ o Blaugrani svi uvijek gledaju u kategoriju postignutih golova, Valverdeova Barcelona ostvarila je velik napredak u obrani. 

 

Istovremeno, pomalo rigidne postavke i orijentacija čine Barcelonu predvidljivom. Iako u usko postavljenom rombu obično imaju igrača viška u sredini terena te uspijevaju iskontrolirati posjed, muče se kada posjed treba pretvoriti u šanse protiv velikih ekipa. Dio razloga leži u totalnoj ovisnosti o Messiju i njegovoj sposobnosti da u jednom potezu promijeni momentum i brzinu napada. Drugi leži u tome što napade otvaraju s vrlo malo igrača - osim Coutinha ili Paulinha koji kao veznjaci utrčavaju u koridore koje im Suarez otvori, Barcelonin napad teško stvara šanse u kontinuitetu. Ali ako je nedavna povijest Lige prvaka učiteljica, a baš se na taj trofej Katalonci imaju prilike orijentirati, to nije nužan preduvjet dvostruke krune. 

 

 

Pritom je pred Valverdeom glavni zadatak kako najefikasnije realizirati višak koji Messi i dalje stvara na vrhunskoj razini, pa čak i kad ne dira loptu. 

 

 
Iako nije logična opcija za dodavanje, dva Atleticova igrača stoje usko kako bi pokrili Messija, što na lijevoj strani otvara velik prostor Iniesti i Albi.

 

 

 

Dosad se partnerstvo s Paulinhom pokazalo jako uspješnim - prodornost brazilskog veznjaka, sjajan osjećaj za prostor i dobra završnica promovirali su ga u jedno od najugodnijih iznenađenja sezone, koje uspješno koristi orijentaciju obrane na Messija za ulaske iz drugog plana. Coutinho je sasvim drugi tip igrača, koji se mora naviknuti na novu ulogu - više nije alfa mužjak, tip koji je središte napada svoje ekipe. Njemu utakmice u Ligi prvaka do kraja sezone nisu faktor jer nema pravo nastupa, tako da svu svoju energiju može usmjeriti na prilagođavanje novoj ulozi u zaštićenom balonu Primere. Iniesta nije na svom fizičkom vrhuncu, ali je i dalje klasan igrač. Ipak, dojam je da sve teže radi razliku na terenu, a u postavci igre u kojoj Barcelona uvijek napada višestruko brojniju obranu, to dolazi do izražaja. Sposobnost Valverdea da bogatijim setom kretanja i mehanizama u igri oplemeni Messijev talent odredit će hoće li ova Barcelona biti ekipa koja ima rješenje za većinu situacija ili ekipa koja čeka bljesak svojeg najboljeg igrača. 

 

 

Samuel Umtiti je, apsolutno nezasluženo, i dalje igrač koji leti ispod radara medijskog interesa. Francuski stoper igra nevjerojatno zreo nogomet i u relativno kratkom roku postao je novi vođa obrane Blaugrane, kojem je Pique tek sekundant. Izvanredna kontrola lopte i sposobnost pronalaženja suigrača u teškim situacijama sjajno su se nadogradile na iznimne fizičke vrline i odlično čitanje suparničkih namjera. Samuel Umtiti je sa svoje 24 godine poprilično sigurna oklada za najboljeg braniča generacije u bliskoj budućnosti. 

 

 

Vrsaljko igra sve češće, i igra vrlo dobro. Veliko je priznanje uopće biti dijelom defenzivno najbolje momčadi na svijetu, ali u tome leži i očiti dvosjekli mač. Za razliku od Atletica, gdje uvijek ima blok ispred sebe i vrlo brzu pomoć suigrača, u reprezentaciji će morati moći braniti veći prostor i više se osloniti na individualne sposobnosti zaustavljanja suparnika. Prijelaz iz zaštićene sredine u kojoj se individualna slabost fantastično sakriva u ulogu koja vas više testira može biti bolan. Da je tome tako, najbolji primjer je Leonardo Bonucci, koji je u samo jednoj sezoni prošao put od ponajboljeg stopera svijeta do najvećeg razočaranja prijelaznog roka. 

 

 

Diego Simeone ima dvije pobjede u 22 susreta protiv Barcelone. I premda je načelno u pravu u izjavi da bi dvije ekipe bile puno izjednačenije da Messi jednostavno igra za njih, očito je da jedan od najboljih trenera na svijetu ima velik problem protiv Barcelone. Strategija čekanja jednog pogrešnog koraka i kontrolirani presing kojem je prioritet uvijek pokriti leđa, a ne uzeti loptu, bit će dovoljna za većinu suparnika. Za vrhunske i strpljive ekipe, neće. Nema nimalo dvojbe da je u Madridu izgradio obrambeno najbolju nogometnu dinastiju - premda je i prije bilo velikih ekipa koje su osvajale trofeje sjajnom obranom, vjerojatno nijedna nije imala takvu mogućnost slamanja suparnika visokim pritiskom ili umrtvljivanjem utakmice potpunim povlačenjem. I s obzirom na rezultate i dojam, možda nije fer više očekivati ili sugerirati kako je takav pristup pogrešan, ali Atletico više nema luksuz ulaska u najveće derbije kao autsajder kojeg će suparnik napasti i doći mu u mlin. 

 

 

Prvenstvo je vjerojatno riješeno i u njegovu ostatku više će se gledati borba za ulazak u europska natjecanja nego ona za prvaka. I premda nismo gledali derbi u kojem smo doznali mnogo novih stvari, jedno je sasvim jasno. Barceloni za uspjeh u Ligi prvaka, a Atleticu za još bolju sljedeću sezonu, treba nadogradnja.