"PA NEĆE valjda taj jedan pogodak rješavati sudbinu malog Metkovića protiv moćne njemačke mašinerije", euforično je govorio Drago Ćosić u kultnom prijenosu rukometnog finala EHF kupa 2000. godine. A onda je krenula ludnica: "Brani opet Jerković! Pa Christiansen... I brani Jerković! Ma ne mogu to više uzeti ni Litvinov ni Kuderko. Gotovo je, Metković-Jambo je pobjednik EHF kupa!"

Bio je to jedan od najvećih trenutaka hrvatskog klupskog sporta. O njemu smo u Indexovom Intervjuu tjedna razgovarali s Ivicom Obrvanom (60), legendarnim Metkovcem i tadašnjim trenerom-igračem europskog prvaka.

Ivica Obrvan u Intervjuu tjedna

Današnji pratitelji rukometa Ivicu Obrvana poznaju prvenstveno kao izbornika hrvatske ženske rukometne reprezentacije te trenera Podravke. Međutim, ženski rukomet najmanji je dio njegove sjajne igračke i trenerske karijere.

Prve rukometne korake napravio je igrajući na betonu u rodnom Metkoviću, gradiću s 15.000 stanovnika koji je bio nevjerojatna tvornica rukometaša.

RK Metković, osnovan kao RK Mehanika, najbolje dane doživio je pod upravljanjem gradonačelnika i sponzora Stipe Gabrića Jamba krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Dio te moćne ekipe, kao igrač na desnom krilu, trener-igrač i trener, bio je Obrvan. O svemu tome i brojnim drugim temama, trostruki najbolji hrvatski rukometni trener (2000., 2012. i 2022.) govorio u intervjuu za Index.

Kako ste dobili nadimak Linci?

To je nadimak iz djetinjstva. U dolini Neretve, konkretno u Metkoviću, rijetko koji čovjek nema nadimak. Nedavno je na portalima Metkovića objavljena pjesma u kojoj su opjevani svi ti znani i neznani nadimci, a spominje se i moj.

Nadimak sam dobio kao klinac od jednog starijeg dečka, po nekom nogometašu iz Engleske. Češće su me tako zvali kad sam bio mlađi, a danas ponekad tako zovu moje sinove.

Jeste li osoba koja se voli sa sjetom prisjećati velikih uspjeha, rezultata, utakmica ili golova, ili ste fokusirani na sadašnjost?

Rado se prisjetim igračkih dana, ali ne volim uspoređivati sa sadašnjošću. Nema smisla današnjim igračicama i igračima govoriti "ovo je danas bolje" ili "ovo danas ne valja", to nikad ne radim. Svako vrijeme nosi svoje, treba se prilagođavati i živjeti u sadašnjosti, a ne u prošlosti. Naravno, prošlost ne smijemo zaboraviti jer nas ispunjava.

Pitam vas to radi idućeg pitanja, a to je: koliko ste puta u posljednjih 10-15 godina pogledali sažetke utakmica Metković - Flensburg iz finala EHF Kupa 2000. godine? Kao trener-igrač 29. travnja 2000. godine osvojili ste EHF Kup s Metkovićem. Na putu do finala izbacili ste ARAG Rubeiru, Bosnu, Ciudad Real, Prevent i u finalu pobijedili njemačkog prvaka Flensburg. Kod kuće ste slavili 24:22, a u Njemačkoj izgubili 25:23, pa vam je trofej pripao zbog više postignutih golova u gostima, i to nakon što je Dragan Jerković u zadnjem napadu u Njemačkoj obranio dva udarca zaredom.

Malo puta. Gledajući posljednjih 30 godina, u muškom klupskom rukometu bio je to rezultat koji nije normalan. Jedan Metković, tada s osam ili devet domaćih igrača od 12 u zapisniku, pobijedio je prvaka Njemačke s hrpom njemačkih i danskih reprezentativaca. Spomenut ću samo Larsa Christiansena, najboljeg strijelca Bundeslige svih vremena.

Taj uspjeh je znanstvena fantastika, a prošao je dosta tiho. Godinu dana kasnije napravili smo još jedno čudo – ponovno smo ušli u finale EHF kupa, tada protiv Magdeburga s Gislasonom na klupi. Izgubili smo od ekipe koja je sljedeće godine osvojila Ligu prvaka.

Bile su to sjajne godine koje su bile i početak procesa stvaranja nove generacije hrvatske rukometne reprezentacije. U razdoblju od 1999. do 2003. godine, kada sam bio mlad trener, mi smo se praktički zaključali u dvoranu, u kojoj nam je glavni sponzor Stipo Gabrić Jambo osigurao jako dobre uvjete, i trenirali kao životinje. Ponekad su se znali i posvađati na treningu. Ta generacija je eksplodirala.

Skupili smo generaciju talentiranih mladih, neafirmiranih igrača, kojih se ljudi i danas sjećaju jer su postali veliki igrači. Primjerice, Ivano Balić, Petar Metličić, Davor Dominiković. Pridružili smo im Nikšu Kaleba, Jerkovića, vratili smo Slavka Golužu u život, koji je u tom razdoblju mijenjao dosta klubova te je bio na prekretnici igračke karijere.

Složili smo ekipu koja je igrala fantastične tri-četiri godine u Europi. U trećoj godini u četvrtfinalu Lige prvaka izgubili smo za jedan gol od Portland San Antonija, za koji je igrao Richardson i koji se križao u revanšu, kada je u zadnjem napadu jedna lopta odlučivala o tome tko će proći. U polufinalu bismo išli na mađarski Veszprém...

Bile su to sjajne godine koje su pomogle hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji i tadašnjem izborniku Lini Červaru da uobliči materijal koji se izbrusio kroz ove klupske rezultate. Dotad su ti dečki bili talenti, ali ne i gotovi igrači. U trenucima njihovih mladih karijera bilo je upitno hoće li im karijere biti to što su postale ili će se zaustaviti.

Primjerice, Davora Dominikovića pamtimo kao ministra obrane, a on je s 20-ak godina bio dominantan lijevi vanjski. Ispod radara prolazi kako se igrači stvaraju u klubovima. Ne mislim samo na sebe, ali ispada da godinama nisu ništa radili sve dok ih izbornik ne uzme i s njima radi dva-tri tjedna.

Poveznica od klupskog k reprezentativnom rukometu mora postojati. Bez dobrog klupskog rada i lige ne bi postojala ni reprezentacija.

Kažete kako je atmosfera znala biti napeta na treninzima kad ste se "zaključali" u dvoranu.

Mislio sam na spartanski način treniranja. Naravno, imali smo i pomoćnike koji su radili sa mnom, kondicijskog trenera, trenera vratara, nutricionisticu te uređaje poput onoga za mjerenje pulsa koji su bili avangarda u tom trenutku.

Ključ svega bili su rad i odricanje. Kad kažem svađa, mislim figurativno. Ujutro trening, poslijepodne trening, ujutro trening, poslijepodne trening, pa onda utakmica. Stalno je bio pritisak. Došli smo do zaključka da je to jedini put u bilo kojem sportu. Rad, rad i rad kako bi talent isplivao.

Vi ste 2000. godine u finalu protiv Flensburga bili trener-igrač.

Godina 2000. bila je specifična po tome što se naš tadašnji trener Ilija Puljević razišao s klubom sredinom prvog dijela prvenstva. Ja sam od 1988. do 1996. igrao za Zagreb, nakon čega sam se vratio u Metković. U međuvremenu sam završio trenersku školu, ali u tom trenutku nisam razmišljao da ću se baviti tim poslom. Brojna su se imena spominjala kao novi treneri, ali nije se ostvarilo.

Vlasnik, odnosno glavni sponzor kluba Stipo Gabrić Jambo rekao mi je: "Stari, ti ćeš biti novi trener." U tom sam se trenutku oporavljao od teške ozljede i operacije Ahilove tetive. Imao sam veliku želju i dalje igrati nakon rehabilitacije. Odlučeno je da ću paralelno biti igrač i trener.

Normalno sam trenirao i odigrao nešto minuta, pa i zabio golove u finalu protiv Flensburga, ali više sam bio trener nego igrač. Osvojili smo EHF kup i krenula je nova sezona, a ja u istoj ulozi. Moj forte tijekom igračke karijere bilo je to što sam na treningu davao maksimum.

Međutim, kad smo bili na pripremama na Rogli, vidio sam da jedno ne ide s drugim. Tjelesno sam počeo kopniti, a k tome, kao trener, morate pripremati treninge i ući u materiju. To je bila prekretnica – što ću biti: igrač ili trener? Odlučio sam se za drugu varijantu.

Bili ste u srednjim tridesetima kada ste postali trener-igrač, a onda i trener. Jeste li imali autoritet u svlačionici u kojoj su bili igrači s kojima ste donedavno izlazili, a sada ste prema njima trebali biti strogi i voditi ih?

Imali smo balans, ali neke sam stvari morao presjeći, što nije bilo lako. Zadržali smo dobar odnos, ali dominantan je bio rad na treningu, morao sam nametnuti autoritet. Uspio sam u tome, ali moram reći i kako su svi dečki koje sam trenirao bili iznimno profesionalni.

Bili smo jako dobro organizirani u malom gradu. Putovanja su bila teška, nije bilo autoceste, na sva gostovanja išli smo autobusom dan ranije, a vraćali se noću, što je zahtijevalo dodatan napor.

Legendarna je snimka televizijskog komentatora Drage Ćosića o sudačkom paru Litvinov i Kuderko, a onda i povici "brani Jerković!" nakon njegove dvostruke obrane u zadnjim sekundama, kojima ste došli do trofeja. Vi ste bili na i uz teren, kako je izgledala drama iz vašeg kuta?

Rukomet je nekada bio puno podložniji sudačkim manipulacijama.

Još više nego danas?

I danas ima pogrešaka, ali neusporedivo manje. Nakon što smo pobijedili Flensburg kod kuće, oni su mislili da će nas lako dobiti u revanšu. Drugu utakmicu sudili su Rusi, koji su bili pred krajem karijere. Susret se odvijao tako da smo mi stalno vodili po nekoliko golova razlike, a oni bi nas stizali iako nisu mogli okrenuti.

U posljednjih desetak minuta, kada smo pokušali obraniti prednost, Flensburg je poveo. Rezultat se njihao, jedan pa dva razlike, a tada je vrijedilo pravilo golova u gostima. Suci su bili sve samo ne dobri. Uzeli su nam ključne lopte zbog probijanja ili koraka, dok se u zadnjem napadu lopta odbila od njemačkog igrača u aut. Kaleb ju je uzeo kako bi izveo, a suci su nam je uzeli.

Flensburg je krenuo u odlučujući napad za pobjedu. Međutim, Dragan Jerković, golman-pobjednik, u završnim minutama obranio je dva zicera, od toga jedan Larsu Christiansenu, najboljem strijelcu Bundeslige kojemu smo se svi divili.

Finale je bilo velik pritisak koji je bilo teško izdržati. Našem glavnom sponzoru, Stipi Gabriću Jambu, bilo je teško gledati završnicu uzvrata. U staroj flensburškoj dvorani pri vrhu je bio zeleni plato, kamo se Stipo popeo, ali nije gledao, već je po zvuku zaključivao što se događa. Kad je pogledao dolje i vidio svoje igrače kako slave, sjurio se na teren i krenula je opća proslava.

Završila je dočekom u dolini Neretve, od Ploča, Rogotina, Komina, Opuzena do Metkovića. Cijela dolina Neretve u poslijepodnevnim satima, kada smo se vratili, bila je ispred sportske dvorane. Nezaboravan, fenomenalan trenutak. Dočekao nas je cijeli grad. 

Zato kažem da je, gledajući posljednjih 30 godina, to bilo nešto nemoguće u muškom klupskom rukometu. O takvim rezultatima treba govoriti, zbog toga treba trenirati i biti u sportu. Čovjek je ispunjen kada to doživi.

Kako je bilo tih dana biti domaći čovjek u Metkoviću? Vjerujem da nijedan igrač nije morao platiti piće ni ručak.

U danima nakon osvajanja EHF kupa udarno smo trenirali i akumulirali snagu prije odmora za nadolazeću sezonu. Glavnina ekipe je ostala, uz četiri-pet pojačanja. Između ostalih, u osvajanju nije sudjelovao Ivano Balić, koji je došao godinu kasnije iz Splita.

Svi su nas pozivali na balote ili na hranu i piće, da se zezamo s ljudima. Istovremeno smo trenirali pod vodstvom kondicijskog trenera Marija Tomljanovića. Čak smo se natjecali i u maratonu lađa. Bili smo iznimno spremni rukometaši, ali takav napor u životu nisam doživio. Ponosili smo se osvojenim sedmim mjestom. 

Pamtim i kako sam po povratku u Metković ostao bez glasa, nisam mogao izgovoriti ni riječ. Nijemo sam promatrao proslavu i bio na lijekovima. Nezaboravno.

Metković je kao mali grad od 15.000 stanovnika dao velikane rukometa. Koja je tajna?

Tajna je prekinuta u posljednjih desetak godina čudnim odlukama i micanjem ključnih ljudi iz rukometa u dolini Neretve. Prekinuto je stvaranje niza generacija iznimno dobrih rukometaša. Tajna je prije svega u talentu, radu i vrhunskim trenerima koji su radili s mladim igračima.

Pamtim svoje odrastanje u Metkoviću u vrijeme trenera kao što su bili Mišo Veraja, Ilija Puljević, Jero Alujević i Mate Nikolić. Njih trojica oblikovala su puno mladih igrača. Ono što ih je krasilo u gradiću od 15 tisuća stanovnika jest količina rada. Treniralo se do iznemoglosti. Ako si bio u sportu, bio si netko i nešto.

Nogomet je u Metkoviću bio druga ili treća liga, ali mi, rukomet, bili smo u tom trenutku u vrhu druge lige Jugoslavije. Rukometaši su uvijek bili dominantni. Gurao si se kako bi igrao rukomet, htio si opstati i biti što bolji. Puhala bura ili padali snijeg i kiša, na biciklu si išao na treninge po par kilometara, nisi ih preskakao. Nikad nisi bio bolestan ni ozlijeđen.

U mojim se počecima treniralo na asfaltu, a kasnije se išlo u dvoranu. Imao si rupe u tenisicama koje su se derale na betonu. Zanemario bi sve ostalo, samo si išao po još, još i još. Tako su stvarani reprezentativci Jugoslavije, a kasnije i Hrvatske. U Metkoviću imamo šest-sedam osvajača olimpijskih medalja.

Mi smo grad sport. No, što se dogodilo? Oko 2010. godine otišli su ljudi koji su financijski pomagali sportu. Nestali su škola rukometa i igrači domaće proizvodnje. Klub se spustio u treću ligu, a sad je opet u prvoj. Bilo je puno praznog hoda u sedam-osam godina, nije se lako vratiti.

U zlatno doba rukometa u Metkoviću tabu tema bio je novac. To jest bio velik novac, ali u trenutku igranja finala s Flensburgom i Magdeburgom, odnos budžeta bio je 1 naprema 7. I mi smo se s njima nosili!

Da, bilo je više nego u ostalim klubovima, ali nisu to bili kamioni novca. Mlada skupina igrača imala je dobre ugovore, koji su se izvršavali na vrijeme, ali prije svega bila je grupa voljna raditi. Igračima ništa nije nedostajalo.

Često klubovi, kada uđe veća količina novca, dovode strane igrače. No Metković je igrao s domaćima.

Gotovo svi su bili domaći igrači. Ako ne iz Metkovića, onda iz ostatka Hrvatske. Imali smo nekoliko sjajnih stranih igrača koji su utkali velik dio sebe u klub: slovenski golman Rolando Pušnik, makedonsko krilo Ivan Markovski i mađarski pivot György Zsigmond. Minimalan broj stranih igrača. 

Radili smo dobre stvari za hrvatski rukomet i profilirali igrače koji su godinama nosili hrvatsku reprezentaciju. Godine 2001. cijelu sezonu s nama je proveo Blaženko Lacković, koji je prešao u Metković, ali nije dobio dokumentaciju od Zagreba, pa nije igrao.

Odradio je sve treninge kako bi bio u formi, što mu je sigurno pomoglo. Uostalom, kasnije se napamet znala vanjska linija Hrvatske, koju su činili Lacković, Balić i Metličić. Bili su uigrani do besvijesti.

Kakvi su bili njih trojica kao mladići?

Više mogu reći o Baliću i Metličiću jer sam njima bio trener šest odnosno četiri godine, dok sam Blaženku Lackoviću bio tu jednu. Metličić je došao iz Splita kao talentirani desni vanjski neizrađenog šuta. Nije bio izraženi gol-igrač, ali bio je primjer spartanskog treninga. Često se znalo dogoditi da bi mu u jutarnjem treningu procurila krv, zbog čega je dobivao napitke kako bi mu se popravio imunitet.

U Metkoviću je imao nadimak Pero Stativa jer je dosta njegovih šuteva završavalo, rekli bismo u rukometnom žargonu, u bližoj, poluvisokoj golmanovoj strani, gdje je pogađao stativu. Bio je dvosmjerni igrač fantastične obrane. Nikad nije bio umoran, mogao je izdržati svih 60 minuta. Iz godine u godinu krupnim je koracima išao naprijed. Napravio je sjajnu karijeru.

Ivano Balić bio je osebujan lik koji je znao zabušavati na treningu, ponekad i zaspati pa zakasniti. Takav talent nikad nije rođen, a pitanje je hoće li i biti. Žao mi je što nije dulje trajao i što nije do kraja dominirao kao, primjerice, Nikola Karabatić, koji je imao drukčiji karakter.

Ivano je mogao biti primjer dugovječnosti i onoga što igrač talentom i znanjem može značiti u rukometu. Da je imao drugačiji karakter, mogao je trajati puno dulje. Sjajan čovjek i fantastičan igrač, bilo je zadovoljstvo surađivati s njim u Metkoviću i kasnije u Zagrebu.

Lacković je imao fantastične predispozicije, nevjerojatan skok-šut kakav do danas nisam susreo u trenerskoj karijeri. Prvi korak, visoko u zrak, izbačaj, bomba, precizan udarac.

Kako ste vi završili u rukometu?

Počeo sam s 11-12 godina, što znači da sam u rukometu 50-ak godina kao igrač i trener. Gledao sam utakmice starijih generacija i zaljubio se u rukomet. Želio sam biti takav. S 15 godina imao sam čast igrati za prvu ekipu tadašnjeg Rukometnog kluba Mehanika. Od tada sam stalno bio uz prvu ekipu. Od 1988. do 1996. igrao sam u Zagrebu, a onda se 1996. vratio u Metković, u kojem sam potom postao i trener.

U počecima seniorske karijere u Metkoviću pamtim brojna gostovanja na kojima je, osim rukometa, bilo i drugih stvari koje se pamte.

Konkretno?

Ponekad je nakon utakmica bilo hrane, alkohola, veselja... Bila su to vremena u kojima se vrlo teško pobjeđivalo u gostima, a vrlo teško doma gubilo. Koliko god da si dobar bio, znao si da u gostima trebaš biti puno bolji da bi pobijedio.

Do 15. godine gledali ste seniore kao idole, a onda ste im se priključili i igrali s njima. Kako ste se osjećali?

Pritisak, odgovornost, ali i veselje. Hijerarhija je bila takva da su te stariji igrači, ako nečime nisu bili zadovoljni ili nešto nisi napravio, mogli lagano pljusnuti, a da se ne ljutiš.

Ja sam počinjao na prijelazu s vanjskih na unutarnje terene, pa se sjećam kako bismo poslije treninga dobili topli čaj. Nadao si se da možeš dobiti još jedan jer je bio toliko dobar, kao čudotvoran napitak, a doma ga nikad nisi želio popiti.

Desetljećima ste uspješan trener. Kako danas izgleda prijelaz mladih rukometaša u seniorski rukomet?

Teško je pričati o prošlosti. Generacije se mijenjaju i ja ne želim da moje igračice budu onakve kakve su rukometašice nekad bile. Moramo ići u korak s vremenom, prilagođavati se načinu treninga, prehrani, internetu i svemu što prati život.

Naravno, ne smijemo biti robovi društvenih mreža niti one smiju biti prioritet za vrijeme ozbiljnog rada. Ne želim niti mogu to zabraniti svojim igračima i igračicama. No zna se kada su sastanak i trening i gdje je dozvoljeno korištenje mobitela.

Hrvatski nogometni trener Krunoslav Rendulić u intervjuu za Index rekao je da igrači nakon utakmice uđu u svlačionicu i odmah uzmu mobitel, a neki se ni ne tuširaju.

U pravu je. Nažalost, mobitel je sastavni dio našeg života. Ma neka i bude, ali ne bi trebao dominirati. Na primjer, radi nešto na mobitelu dok šeće psa ulicom i ni ne zna kamo ga vuče.

Igračice ponekad na poluvremenu pogledaju svoju statistiku ili se jave nekome i čitaju poruke koje ponekad prouzrokuju nelagodu. Ja to ne mogu zabraniti niti izbjeći. Potrebno je pronaći balans između onoga što nam može koristiti i što je potrebno izbjeći. Drugačije ne ide.

Spomenuli ste kako je, kada ste bili igrač, bilo gotovo nemoguće pobijediti u gostima. Možete li navesti primjer takvog gostovanja?

Sjećam se drugoligaškog jugoslavenskog kluba Iskra iz Bugojna, koji je tada dobio novu, fenomenalnu dvoranu koja se i danas koristi. Tada nije bilo pasivnog napada i, ako znaš čuvati loptu, suci ti je nisu imali pravo uzeti. Utakmica bi znala završiti 7:6 za njih. Danas, kada se leti po terenu i ima po 70-80 golova, to su neobične stvari.

I ja sam za brzi rukomet, ali ponekad mi nedostaju utakmice u kojima dominiraju kvalitetna obrana i taktička disciplina, a ne da se samo trči, zuji i leti. Kada bi se dosljedno primjenjivala pravila u rukometu, nijedan brzi centar ne bi bio izveden regularno jer, kada igrač izvodi loptu, u 90 posto slučajeva njegovi su suigrači već prošli liniju.

Više sam za balans te dvije vrste rukometa, ali to je sada nemoguće promijeniti. Kao trener pokušavam pronaći ravnotežu jer ne možeš juriti cijelu utakmicu, počet ćeš griješiti i igra će biti poput bezglave jurnjave.

Vi ste bili desno krilo. Da igrate danas, uglavnom biste samo trčali kontre. Kako biste se snašli u današnjem rukometu?

Tada su krilni igrači, osim što su trčali kontre, bili na udarnim mjestima obrane, koja je često bila u formaciji 3-2-1, gdje su pivoti i dva krila bili istureni i čuvali njihove najbolje igrače. Toga danas nema. Krilni igrači su krajnji u obrani i trče samo kontru, a jedan na jedan ni ne pokušavaju proći.

Kao krila koristili smo često i šut s vanjske pozicije nakon križanja sa srednjim. Igrači se danas ne obučavaju na taj način i to mi nedostaje.

Ja sam igrao na jednoj strani, a Patrik Ćavar, za mene najbolji hrvatski igrač svih vremena, na drugoj. Bio je najbolje krilo svijeta, zatim jedan od najboljih srednjih vanjskih svijeta, a onda i jedan od najboljih pivota španjolske lige. Bilo ga je gotovo nemoguće zadržati u igri jedan na jedan, što nije slučaj kod današnjih krila. Igrao je na tri pozicije, a u obrani je bio neprelazan. Bio je čudo od igrača.

Kako je došlo do vašeg prelaska u Zagreb 1988. godine?

Pričamo o 1988. godini, kada je alfa i omega Rukometnog kluba Zagreb, kao i danas, bio Zoran Gobac. On je sa Zagrebom tada ušao iz druge u prvu jugoslavensku ligu te je okupio jezgru juniorskih reprezentativaca Jugoslavije s trenerom Kasimom Kamenicom.

Velik broj igrača, koji su 1987. bili juniorski prvaci svijeta u Rijeci, došao je u Zagreb. Gobac je momčad formirao sjajnim instinktom i vizijom. Jugoslavenska liga u tom je trenutku bila najjača u Europi. Bili smo prvaci u prvoj godini i od tada Zagreb dominira.

Bio sam tada juniorski reprezentativac Jugoslavije te sam skupio 15 nastupa za seniorsku reprezentaciju. Imao sam puno ponuda jugoslavenskih klubova: Eurofarm, Medveščak Zagreb, Proleter Zrenjanin, Borac Banja Luka... Sve su to bile dobre ponude i sjajni klubovi, san za svakoga. Ispostavilo se da je odlazak u Zagreb bio najbolji mogući potez.

Kako su tada izgledali pregovori o transferima?

Evo primjera. Moj kum Vladimir Jelčić i ja putovali smo avionom u Bitolj, drugi najveći grad u Makedoniji, zaluđen rukometom. Na svakoj utakmici imali su 5000 navijača, glavne zvijezde bili su Pepi Manaskov i Dragan Marinković, a trener Kasim Kamenica, prije dolaska u Zagreb.

Proveli smo ondje dva-tri dana. Pregovaranja, nagovaranja i večere. Jelčić, genijalan igrač, rekao je: "Kume, ja bih da mu tu pređemo." Nudili su nam sjajne uvjete za ono doba. Otišli smo spavati i odlučili sutradan donijeti konačnu odluku. Cijelu sam noć vrtio film u glavi.

Nisam bio nezadovoljan uvjetima, ali smo paralelno imali ponudu Zagreba. Rekao sam: "Ja ne bih, ja bih ovo drugo." Prevagnulo je zajedničko mišljenje i otišli smo u paketu u Zagreb. Pokazalo se, ponavljam, da smo donijeli ispravnu odluku.

Spomenuo bih i kako je bilo s Borcem iz Banje Luke. U tom se gradu tada služio vojni rok, a vojarna je bila nasuprot dvorane Borik. Čitav vojni rok, 11 mjeseci, svaki sam dan trenirao s Borcem, u kojem su bili eminentni igrači onog doba. Činilo se da je moj prelazak u Borac gotova stvar, ali eto, na kraju sam odabrao Zagreb.

Da se razumijemo, ne po nacionalnom ključu, nego je to bio unutarnji poriv. Možda je bilo do grada Zagreba, možda prijatelja koji su igrali ondje, možda zbog Zorana Gopca koji je više puta došao u Metković i Opuzen kako bi razgovarao s nama. Sve je to presudilo da izaberemo Zagreb.

Kakvi su tada bili financijski uvjeti? Naravno, bili su manji nego danas, no jeste li si mogli priuštiti što ste htjeli?

Stan i hrana bili su plaćeni, to je bilo obavezno za sve igrače. Nešto si dobio za potpis ugovora na godišnjoj razini, a s plaćom si mogao, ako si želio, izlaziti u noćni klub, biti u kafiću, kupiti odjeću i sve što ti treba, i na kraju mjeseca bi ti još ostalo. Bili smo za to vrijeme odlično plaćeni.

Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća govorimo o iznosu od 10 do 15 tisuća eura, koliko se moglo dobiti za potpis ugovora. Naravno, s vremenom je to proporcionalno raslo. Bio si sretan s takvim ugovorom, mogao si uštedjeti, voziti dobar auto, imao si status reprezentativca i zvijezde, imao si svoj stan i plaćenu hranu... Sve što je neophodno za razvoj mladog igrača.

Mladi sportaši danas se ne mogu sakriti od kamera. Kako ste vi nekada izlazili?

Mobitela nije bilo, a fotografi su to rijetko pratili. Tada su popularni bili noćni klubovi Best, Sokol i Kvak. Špijunaža bi bila takva da je u baru uvijek bio netko povezan s klubom tko bi dojavio ako su igrači bili vani, recimo, u četvrtak, a u subotu je utakmica. Ljudi u klubu su uvijek sve znali. Takve se stvari tada, a ni danas, u Zagrebu nisu mogle sakriti.

Međutim, bili su to dovoljno pametni ljudi koji su ponekad prešutjeli ili su nas upozorili. S obzirom na to da smo dominirali na terenu te dvaput zaredom bili prvaci Europe, nije bilo problema. Naravno, ako je baš bila kriza, onda bi nas opomenuli ili kaznili. Bila su to drugačija vremena. Danas se ništa ne može sakriti. Uostalom, igrači sami objavljuju gdje su bili.

Kakvi ste bili kao igrač? Spomenuli ste da ste voljeli raditi, no jeste li bili buntovni ili ste strogo slušali naredbe?

Bio sam izniman profesionalac i radoholičar, igrač koji je jako volio trenirati i svojim radom i upornošću izgradio najveći dio sebe. Buntovnik sam bio kada sam vidio nepravdu, kada bi igrao netko tko je u tjednu ili mjesecu odradio dva-tri treninga, dok sam ja stalno radio. Nisam to mogao sakriti, vidjelo mi se to na licu i u ponašanju.

Profesionalizam mi je omogućio da igram za najbolji hrvatski klub Zagreb i 75 puta za hrvatsku reprezentaciju. Bio sam na dva juniorska svjetska prvenstva, jednom prvak svijeta, jednom brončani, a imam i broncu s Europskog prvenstva u Portugalu, prvom na kojem je Hrvatska sudjelovala. Zadovoljan sam igračkom karijerom.

No ostaje mi trag na srcu što u naponu snage nisam bio na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, kada je Hrvatska bila zlatna, kao ni na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu, kada je Hrvatska bila srebrna. Takve su bile odluke izbornika Zdravka Zovka i Velimira Kljajića. Bile su to dvije lijepe medalje za koje smatram da su mi kao igraču u tom trenutku pripadale.

Usred vaše igračke karijere, od 1991. do 1995. godine, trajao je Domovinski rat. Kako je tih godina bilo profesionalno igrati rukomet?

U prvoj godini, kada smo osvojili europski Kup prvaka (današnju Ligu prvaka), treninge i "domaće utakmice" odrađivali smo u Njemačkoj, dok je finale Lige prvaka bilo u Grazu. S obzirom na otegotne okolnosti, bio je to fenomen.

Na taj se način smatralo da kao sportaši doprinosimo ugledu mlade države u stvaranju. Vjerujem da smo dvama europskim naslovima to i opravdali. Nismo bili na prvoj liniji s puškama, ali smo za klub i hrvatsku reprezentaciju bili u drugačijoj misiji koja nam je povjerena.

Svakodnevno smo pratili vijesti i telefonom razgovarali s najbližima, slušali vijesti o skloništima, bombardiranjima i neadekvatnoj ravnoteži u naoružanju. Teško je to bilo proživljavati, ali nas je motiviralo da igramo još kvalitetnije i damo više od maksimuma kako bismo došli do rezultata, što smo i uspjeli.

Od priča koje niste spomenuli, imate li još koju po kojoj bi se mogao snimiti film?

Ono što me upotpunilo kao trenera bilo je preuzimanje reprezentacije Makedonije 2013. godine. U tri godine ostvarili smo tri sjajna rezultata: 10. i 11. mjesto na Europskom prvenstvu i deveto na Svjetskom prvenstvu. Bila je to jaka reprezentacija, ali limitirana u širini.

Paralelno, dok sam bio izbornik Makedonije, javio se francuski Chambéry, u tom trenutku drugi klub Francuske iza Montpelliera, jer je PSG još bio u nastajanju.

S predstavnicima Chambéryja našao sam se u Zagrebu na razgovoru. Ispitivali su me, tražili moju viziju, lijevo-desno... Najavili su da će razgovarati s još kandidata, međutim, navečer su javili da su odustali od toga te su odlučili da odmah postanem trener Chambéryja.

Makedonski savez dopustio mi je da imam dupli angažman. Rijetko treneri s našeg područja dobiju takvu priliku, a na kraju sam ondje proveo četiri godine. Dan mi je izgledao ovako: ustajanje u 6 sati, odlazak na tečaj francuskog jezika, prvi trening, povratak kući u 13 sati, brzi ručak, priprema videa, drugi trening, povratak kući, večera. Sutra opet isto.

Iz današnje perspektive to se čini kao nemoguća, iscrpljujuća misija. Kada sam došao, Chambéry je bio 11., a mi smo prve sezone završili treći. Sljedeće sezone imali smo sličan rezultat i igrali Final Four Europa lige, a zatim opet u top 3.

Bio sam sretan što sam kao Hrvat dobio takvu priliku, što je netko prepoznao moj rad. Kao što sam rekao, opet su tu bili potrebni profesionalizam, upornost i odricanje.

U četiri godine imali ste priliku dobro upoznati Francuze, koji su Hrvatima u rukometnom smislu najveći rivali. A kako Francuzi gledaju na Hrvate po pitanju rukometa?

Oni su učili od nas. Vratimo se u vrijeme Jugoslavije. Francuzi i Španjolci su uvozili naše trenere jer je kod njih rukomet bio u počecima. Kad su shvatili da su svojom metodikom rada i infrastrukturom nadmašili nas, okrenuli su se svojim trenerima i svom znanju koje su izgradili u proteklim godinama.

Danas se od Francuza, najdominantnije reprezentacije posljednjih 20 godina, može učiti kako organizirati školu rukometa i njihove, kako ih zovu, centre za formaciju. Imaju kampove za mlade igrače u kojima žive, treniraju rukomet i idu u školu.

Oni znaju koliko igrača u sljedećim godinama moraju izbaciti za reprezentaciju. Zato imaju toliko igrača na svakoj poziciji i stalno dolaze novi.

Izbornik Makedonije bili ste u zlatno doba tamošnjeg rukometa, kako reprezentativnog, tako i klupskog, jer je Vardar dominirao Europom.

Kad sam ja preuzeo, dominirao je Metalurg u kojem je radio Lino Červar. Reprezentaciju sam preuzeo 2013. godine u jako nezgodnom trenutku. Nakon tri kola kvalifikacija za Europsko prvenstvo bili su u nezavidnoj poziciji da se neće plasirati na turnir.

Za predsjednika saveza došao je Živko Mukaetov, vlasnik Alkaloida, mladi biznismen iz farmaceutske kompanije. Tražio je izbornika i pozvao me u Beograd na razgovor. Razmišljao sam hoću li ići ili ne. Odlučio sam sjesti u auto i poći.

Sjedimo u hotelu, razgovaramo, pita on mene, pitam ja njega, vizija, ovo, ono... Pozdravimo se, krenem kući, kad me na povratku zove i kaže da bi on volio da ja postanem izbornik. Tako smo obojica kao novi došli na pozicije. On je ostao deset godina, a ja tri.

Bilo je iznimno naporno istovremeno voditi Chambéry i Makedoniju, osobito za vrijeme Svjetskog i Europskog prvenstva. Nisam imao ni Božić ni Novu godinu ni ništa. Igraš, igraš, igraš. Kada bismo ispali s turnira, umjesto da odmorim, sjedam u avion i ne idem za Zagreb nego za Chambéry.

Godine 2016. rekao sam - Chambéry ili reprezentacija Makedonije. Jedno i drugo više nisam mogao, počeo sam pucati. Zdravstveno to više ne bih mogao izdržati. U dogovoru s makedonskim savezom posvetio sam se klupskom rukometu.

Bilo mi je žao u jednu ruku jer mi je nedostajalo biti u Skoplju, gdje sam imao stan, provodio vrijeme s ljudima u gradu i savezu, jer nisam želio biti dopisni trener i doći samo kad je prvenstvo. Ostvarili smo sjajne rezultate i bilo mi je prekrasno.

Zašto je Kiril Lazarov rukometni genijalac?

Fantastičan napadač, šteta što nikad nije igrao obranu kako bi bio u rangu, recimo, Nikole Karabatića. Radnik, vrhunski igrač i strijelac. Poseban i zahtjevan za suradnju. No, nitko mu ne može osporiti golove i sve što je napravio.

Zašto je bio zahtjevan za suradnju?

Bio je zvijezda u makedonskim, ali i svjetskim okvirima. Morao sam se ponekad prilagoditi određenim zahtjevima takvog igrača, što nije uvijek bilo lako.

Godine 2021. postali ste izbornik Bosne i Hercegovine i na toj se poziciji zadržali deset mjeseci. U prosincu 2024. Rukometni savez BiH isplatio vam je 120.000 eura duga i time izbjegao suspenziju, odnosno izbacivanje reprezentacija i klubova iz svih natjecanja. Kako danas gledate na odluku da preuzmete reprezentaciju BiH?

U tom sam trenutku bio bez angažmana. Dobivao sam pozive nekoliko čelnika, a situacija je bila slična kao s Makedonijom. Prošli su dva kola kvalifikacija i bilo je pitanje hoće li se BiH uopće plasirati na Europsko prvenstvo. Znao sam da se ne dobiva novac, brojni treneri rekli su mi da od toga nema ništa.

Međutim, moja upornost i dolasci čelnika Upravnog odbora doveli su do toga da se nađem s njima u Banjoj Luci. Prihvatio sam, ali napravio sam ugovor kojim ću se ograditi ako ne bude onako kako je rečeno, zbog sebe, rukometa i svih kolega koji često budu zeznuti na sličan način.

Uspjeli smo se kvalificirati na Europsko prvenstvo tako što smo pobijedili Švicarsku i Austriju te igrali s Njemačkom u BiH, u utakmici koja njima ništa nije značila, te smo izgubili jedan razlike, što je bio fantastičan rezultat.

Za Europsko prvenstvo pripremali smo se u nezapamćenim uvjetima korone u Sarajevu, bez ikakvih zaštita. Ljudi piju, skijaju, jedu, konobari u hotelu nemaju maske, testiramo se svaki dan, igrači otpadaju... Dovučemo se do EP-a u Bratislavi, testiramo se, četiri igrača moraju u izolaciju, a u skupini smo sa Španjolskom, Švedskom i Češkom. Čak smo i korektno odigrali, a Španjolska i Švedska kasnije su bili finalisti.

Nakon kvalifikacija dobio sam četverogodišnji ugovor s opcijom da mogu trenirati i klub, pa sam tako paralelno vodio Zagreb. Nakon što mi Savez BiH deset mjeseci ništa nije isplatio, a ja poslao 100 molbi, tužio sam ih Visokom sudu EHF-a jer više nije bilo opcija.

Dobio sam presudu i isplata je došla pod pritiskom EHF-a. Bio je to dobar primjer kako se čovjek u našem sportu treba i ne treba ponašati. Žao mi je što je tako ispalo, ali morao sam zaštititi sebe i sve nas koji radimo u rukometu. Ljudi koji iz fotelja predstavljaju rukometni savez ne mogu se tako ponašati. E, kad si takav, i ja ću biti ovakav.

Kakav ste trener karakterno i je li vas netko od igračica ili igrača, s obzirom na to da se opisujete kao radoholičara, doveo do ludila svojim neradom?

Kombinacija tihog, mirnog i temperamentnog, ali ovo zadnje prevladava. Tražim posvećenost, intenzitet i koncentraciju. Ne moraš biti na 100 posto svaki dan, ali u većini slučajeva ne smije biti zezancije. Na kraju te pitaju samo kakav je rezultat.

Otkad sam trener, vodio sam samo ekipe koje su morale nešto napraviti. Nisam trenirao klubove da bi ostali u ligi ili bili sredina tablice, pa da me može biti baš briga. Ne, svaki dan i utakmica su bitni. To me profiliralo, zbog toga sam svakodnevno posvećen. Uostalom, bio sam takav i kao igrač.

Nitko me nije dovodio do ludila, ali kao trener svaki dan možeš zbog nečega poludjeti. Ne kažem da me Ivano Balić dovodio do ludila, ali ponekad ga, kad je bio flegmatičan, nisam mogao shvatiti. I drugim trenerima je tako bilo s njime. U tom trenutku eksplodiraš i nešto kažeš, pa to bude krivo shvaćeno. Poslije shvatiš da su situacije u kojima si šizio zapravo bile smiješne.

Koliko je prije u rukometu bilo podbadanja koje kamere nisu ulovile?

Sjećam se situacije u kojoj nisam sudjelovao, ali kao da jesam – Olimpijske igre 1996. godine u Atlanti. Staffan Olsson, najbolji igrač Švedske, tada je imao dugu kosu do pola leđa. Bilo je potrebno napraviti sve da ga se isprovocira u finalu protiv Švedske. Vladimir Jelčić tada je igrao genijalnu obranu na poziciji halfa u 3-2-1 obrani.

Ostavio je Olssona u čudu kada mu je prstima punim smole prošao kroz kosu. Olsson ga je u čudu gledao sljedećih deset minuta. Nije mogao vjerovati što mu je neki Balkanac napravio. A on isfeniran! Do kraja utakmice bio je fokusiran na ljepilo u kosi. Trik je uspio, Jelčić ga je spriječio da igra svoj prepoznatljivi rukomet i Hrvatska je pobijedila.

Žalite li za nečime u karijeri?

Žalim što sam nezasluženo izostavljen s Olimpijskih igara u Atlanti, kada je Hrvatska osvojila zlato, a bio sam u naponu snage s 30 godina. Zašto to pričam? Jer sam sljedeće godine, igrajući za Metković u jakoj hrvatskoj ligi, pokraj Saračevića, Smajlagića, Frankovića i ostalih zvijezda, bio najbolji strijelac i igrač lige, a Metković je završio četvrti.

Godinu prije nisam bio ni na Svjetskom prvenstvu na Islandu, gdje je bilo 12 igrača u zapisniku. To su dva prekrasna događaja u kojima sam žarko želio sudjelovati. No, dobro, to je prošlost.

Bile su još dvije situacije, ali ne bih rekao da žalim za njima. Kada sam bio trener Gorenja, s kojim sam osvojio titulu prvaka Slovenije 2007. godine i igrao finale EHF kupa, dobio sam ponudu Celja. Nisam je prihvatio jer mi je bilo jako lijepo u Velenju, gdje su mi poboljšali ugovor i produljili ga na još dvije godine.

Godinu kasnije došao je nadobudni direktor koji je većini ekipe smanjio ugovore za 40 posto, uključujući i meni. Većina nas se nije složila i ja sam otišao, iako sam imao još godinu i pol dana ugovora. Žao mi je što nisam prihvatio ponudu Celja, takvog europskog giganta.

Slična situacija bila je kada sam bio trener Chamberyja. U to je vrijeme Carlos Ortega napustio klupu Veszprema, pa me menadžer Saša Bratić zvao da hitno idemo u Veszprem na sastanak o potencijalnom preuzimanju ekipe. Nakon sastanka na Balatonu, Bratić mi je rekao: "Ti si na potezu, oni su zainteresirani."

Iako se Chambéry i Veszprém ne mogu usporediti, odlučio sam da ljudima u Chambéryju ne mogu reći ne jer sam upravo bio dobio novi ugovor. Na kraju se pojavio PSG, pojačao se Montpellier i pojavio se super bogati Nantes. Chambéry je živio u svojim okvirima i onda sam se pitao jesam li trebao preuzeti Veszprém.

Menadžer mi je rekao: "Ti si kriv. Oni su stekli dojam da se kolebaš." Ne kažem da je rad u Chambéryju bio loš, ali Veszprém je ipak brend. Naravno, oni mijenjaju trenere kao na traci, ali barem bih probao pa bismo vidjeli što bi se dogodilo.