U POSLJEDNJE vrijeme Eduardo je stalno ozlijeđen, međutim u Arsenalu su za sada strpljivi: "Već sam se naviknuo. Znam da to moram napraviti i gotovo, želim ozdraviti i vjerujem da ću sasvim spreman dočekati početak Arsenalovih priprema 1. srpnja. Da, u Arsenalu su zadovoljni tretmanom, vjeruju hrvatskim liječnicima i “Dudu” neće ići ni na kakve kontrole u London", rekao je Eduardo za Večernji, nakon što je u četvrtak odradio terapiju kod fizioterapeuta Bojana Radanovića.

Još se s vremena na vrijeme sjeti Taylorovog starta i vremena u bolnici...

"Prije sam često mislio na to, ali sad se tek ponekad sjetim te situacije. Gledam prema naprijed, ne zanima me prošlost. Što se tiče Taylorovog starta, sad ću vam ispričati istinu i pojasniti 'slučaj Taylor'. Dakle, kad sam prevezen u bolnicu u Birminghamu, došla mi je supruga iz Londona. Pregledao me najbolji liječnik za takve ozljede i rekao mi je “ništa ne brini, sve će biti u redu”. I to me smirilo, te su mi riječi ohrabrenja strahovito mnogo značile i tijekom oporavka", rekao je Eduardo pa nastavio:

"Supruga je s Arsenalovim liječnicima čekala u bolnici dok sam bio na operaciji. I tada je u bolnicu došao Martin Taylor sa svojim djetetom, dijete je u rukama imalo hrvatsku zastavicu! Supruga je mislila da je to neki navijač, no poslije su joj liječnici objasnili tko je to bio. Naravno, do mene Taylor nije mogao doći. A kad sam odigrao prvu utakmicu nakon deset mjeseci, protiv Cardiffa, Taylor je na Arsenalovu adresu poslao e-mail s dobrim željama i čestitkama, napisao je da je jako sretan što ja opet igram. I to je sve o mom odnosu s Taylorom. I ne, nisam mu oprostio. Kako ću mu oprostiti kad nisam imao priliku? Nikad nismo razgovarali. I ne razmišljam više o tome, zanima me samo budućnost."

U prvim tjednima nakon ozlijede bilo mu je najteže:"Tri sam mjeseca bio u gipsu, hodao sam sa štakama. I kad sam odbacio štake, sve je odjednom bilo lakše. A najveću sam potporu imao u obitelji, to mi je bilo najvažnije. Ipak, nikad nisam pomislio da to može značiti i kraj karijere. Stalno su mi kroz glavu prolazile riječi onog engleskog liječnika koji mi je rekao da ću ponovo igrati."

Najzaslužniji za njegov povratak, kaže Eduardo, je ipak on sam i njegova obitelj:"Ne bih želio ispasti bahat i umišljen, ali za sve sam najzaslužniji sam! I moja obitelj, koja je uvijek bila uz mene. Nitko ne zna što sam sve prolazio i što sve sad prolazim. Jasno je da je bilo ljudi koji su mi više ili manje pomogli, ali ne želim spominjati imena, kako ne bih nekoga uvrijedio. A jasno je da su mi dobre igre i golovi u Dinamu i hrvatskoj reprezentaciji dali sve."

Eduardo je istaknuo da mu Hrvatska sada znači više od Brazila: Da! U ovom trenutku Hrvatska mi više znači! Obitelj mi je tu, igrao sam u Dinamu, koji mi je omogućio da odem u Arsenal. Kad zabijem gol za reprezentaciju, ponosan sam što sam razveselio milijune Hrvata! I zato mi sad Hrvatska znači više od Brazila. Nakon kraja karijere vjerojatno će živjeti u Hrvatskoj! Ali, tko zna što će biti, kako će dijete reagirati, što će Lorena željeti. Sad ima 4 godine, vidjet ćemo kasnije. Da, bio bih najsretniji kad bi Lorena dobila brata".

M.M.
Foto: AFP